Dio 2:Ulaganja u reprodukciju Prof. dr Jasmina Ćetković

Stvarni utrošci materijala Na količinu stvarnog utroška materijala utiču objektivni (tehnički faktori) i organizacioni (subjektivni) faktori. Objektivno uslovljeni ili potrebni utrošci materijala podrazumijevaju utvrđene normative materijala koji su uslov nastanka novih proizvoda. To je, istovremeno, minimalno trošenje materijala, jer smanjenje utroška materijala ispod objektivnog nivoa, može usloviti izostanak proizvoda ili nastanak „defektnog“ proizvoda. Objektivno uslovljeni utrošci materijala, u praksi, nazivaju se normativom materijala. Organizaciono uslovljeni utrošci materijala predstavljaju suvišno trošenje materijala pod uticajem subjektivnih (organizacionih) faktora. Ovi utrošci nisu uslov za proizvodnju određenog proizvoda (povećan otpad i rastur materijala, zbog neadekvatnog rukovanja ili transporta, škart poluproizvoda, kalo materijala, neracionalno trošenje, odnosno rasipanje režijskog materijala i drugi oblici povećanog trošenja).

Zbir objektivnih i organizacionih utrošaka materijala predstavlja stvarne utroške materijala: M = M + m M – stvarni utrošci materijala M – objektivni, potrebni utrošci materijala m – organizaciono uslovljeni utrošci materijala

3. Utrošci sredstava za rad Pojam i klasifikacija utrošaka sredstava za rad Sredstva za rad su instrumenti ili oruđa koja proizvođač koristi u proizvodnji. Klasifikacija sredstava za rad, prema njihovim funkcionalnim karakteristikama, jeste: 1) mašine (sredstva kojima se izvršavaju mehaničke operacije); 2) postrojenja (instalacije u kojima se obavlja tehnološki proces); 3) uređaji (djelovi opreme); 4) zgrade (građevinski objekti); 5) alati (sredstva za ručne ili mašinske operacije); 6) inventar (oprema na netehnološkim mjestima). Utrošci sredstava za rad podrazumijevaju njihovo fizičko-naturalno izraženo trošenje. Specifičnost trošenja ovih sredstava jeste u tome što se ona ne utroše u potpunosti u toku jednog proizvodnog ciklusa, nego mogu da se koriste godinama. Odnosno, sredstva za rad se troše samo djelimično u jednom ciklusu proizvodnje.

Pojavni oblici utrošaka sredstava za rad i njihove karakteristike Stvarne utroške sredstava za rad čine objektivni – standardni (I) i organizaciono uslovljeni utrošci (i): I = I +i Standardni utrošci sredstava za rad su dio stvarnih utrošaka, uzrokovani uticajem objektivnih faktora, a utvrđuju se na osnovu: 1) fizičkog trošenja (habanja) ili 2) fizičkog starenja sredstava za rad. U prvom slučaju, prevaga je data fizičkom trošenju, koje se javlja samo kada je sredstvo u upotrebi. U drugom slučaju, pretpostavka je da je vijek trajanja sredstava za rad uslovljen habanjem pri radu duži od stvarnog vijeka trajanja uslovljenog ostalim faktorima.

Amortizacija sredstava za rad Usljed specifičnosti trošenja sredstava za rad utrošak sredstava je kvantitativno neodrediv. Trošenje sredstava za rad se može izraziti jedino vrijednosno, i to ne kao realna, već kao pretpostavljena veličina. Prenijeta ili utrošena vrijednost sredstava za rad u ekonomiji se naziva amortizacija. Amortizacija sredstava za rad se izračunava na osnovu: 1) vijeka trajanja sredstava za rad ili 2) radnog učinka sredstava za rad.

Vremenska amortizacija Vremenska amortizacija je metod obračuna prenijete vrijednosti sredstava za rad koja se zasniva na predviđenom vijeku trajanja sredstava. Od realnosti utvrđenog vijeka trajanja sredstava zavisi da li će izračunata amortizacija biti jednaka stvarnom smanjenju vrijednosti sredstava za rad u toku proizvodnje. U praksi, tačna – realna amortizacija se ne može utvrditi. Otuda je amortizacija veća ili manja u odnosu na stvarno prenijetu vrijednost sredstava za rad u toku rada. U slučaju veće amortizacije od stvarno utrošene vrijednosti sredstava za rad uslijediće smanjenje dobiti i stvaranje latentnih rezervi. Obrnuto je pri određivanju niske amortizacije. Ako je amortizacija manja od stvarno utrošene vrijednosti sredstava za rad, uslijediće povećanje dobiti i skriveni gubitak koji se, najkasnije, mora pokriti pri potpunom otpisu sredstava. Ekonomski vijek trajanja ili fizički vijek trajanja?

Ovaj metod ima i nedostatke kao što su: Vremenska amortizacija, kao obračunski postupak utvrđivanja prenijete vrijednosti sredstava za rad, može biti: 1) ravnomjerna, 2) progresivna, 3) degresivna. (1) Ravnomjerna vremenska amortizacija pretpostavlja da se sredstva za rad ujednačeno troše u vijeku trajanja. To znači da se u svakoj godini vrši jednako godišnje opterećenje amortizacijom. Ona je, dakle, konstantna po vremenu, ali se po jedinici proizvoda mijenja obrnuto proporcionalno promjeni obima proizvodnje u vijeku trajanja sredstava za rad. Prednost ravnomjerne vremenske amortizacije je u jednostavnom metodu obračuna. Ovaj metod ima i nedostatke kao što su: 1) Fiksni karakter ukupne amortizacije u vremenu Troškovi po jedinici proizvoda variraju u zavisnosti od obima proizvodnje, što otežava vođenje poslovne politike, posebno u preduzećima s intenzivnim sredstvima za rad.

2) Ravnomjerno opterećenje godišnje proizvodnje amortizacijom i planiranim troškovima investicionog održavanja. Međutim, protekom vremena sredstva za rad podliježu fizičkom starenju što uzrokuje rast troškova održavanja sredstava za rad; 3) Inflacija koja obezvrjeđuje nabavnu vrijednost sredstava za rad a osnov je određivanja amortizacije. U ovom slučaju, amortizacija ne odražava realnu vrijednost utrošaka sredstava za rad. Da bi se uklonio navedeni nedostatak, vrijednost osnovnih sredstava se povremeno revalorizuje; 4) Metod ne uvažava ekonomsko zastarijevanje sredstava za rad.

Godine Nabavna vrijednost Amortiza-cija Otpisana vrijednost Primjer: Nabavna vrijednost drobilice za drvni otpad iznosi 980.000€, a planirani vijek trajanja je 5 godina. Godišnja stopa amortizacije iznosi 20 %. Godine Nabavna vrijednost Stopa (%) amortizac. Amortiza-cija Otpisana vrijednost Sadašnja vrijednost 1 2 3 4 5 6 980.000 20 196.000 784.000 392.000 598.000 393.000

(2) Progresivna vremenska amortizacija znači rast amortizacije iz godine u godinu. Pretpostavka je da u svakoj narednoj godini svog trajanja sredstvo za rad ostvaruje veći učinak. Polazna predpostavka: Proizvode u prvim godinama funkcionisanja sredstava za rad treba teretiti manjim troškovima, s ciljem osvajanja tržišta, a kasnije povećati troškove u srazmjeri s porastom proizvodne efikasnosti sredstava. Ovaj metod određivanja amortizacije ne odražava stvarnu vrijednost utrošaka sredstava za rad, ali je pogodan za vođenje politike dividende. Ovo stoga što se, usljed nižih troškova sredstava za rad, te niže cijene koštanja proizvoda, ostvaruje dobit za isplatu dividende koja rezultira većim povjerenjem u akcije preduzeća i rast tržišne cijene akcija.

Godine Nabavna vrijednost Stopa (%) amortizac. Amortiza-cija Primjer: Nabavna vrijednost višelisnog cirkulara iznosi 516.000€, a planirani vijek trajanja je 5 godina. Primjenjuje se progresivna amortizacija. U prvoj godini stopa amortizacije iznosi 10 %, a zatim raste 5% godišnje. Godine Nabavna vrijednost Stopa (%) amortizac. Amortiza-cija Otpisana vrijednost Sadašnja vrijednost 1 2 3 4(2*3) 5 6(2-5) 516.000 10 51.600 464.400 15 77.400 129.000 387.000 20 103.200 232.200 283.800 4 25 361.200 154.800 30

(3) Degresivna vremenska amortizacija znači opadanje amortizacije iz godine u godinu. Polazna pretpostavka: nova sredstva za rad imaju veću proizvodnu efikasnost te su troškovi eksploatacije sredstava niži, jer su manji troškovi održavanja, rjeđi su zastoji i kvarovi. Ako se sredstva za rad duže upotrebljavaju, ona funkcionalno slabe, a time se smanjuje i amortizacija. U kasnijim godinama eksploatacije sredstava za rad troškovi održavanja rastu, a učestaliji su i zastoji mašina usljed kvarova. Povećani troškovi održavanja se kompenzuju smanjenjem amortizacije, te se, na ovaj način, postiže ravnomjerno opterećenje proizvoda troškovima sredstava za rad. Degresivna amortizacija se može utvrditi na dva načina: 1) primjenom degresivne stope na istu osnovicu ili 2) primjenom iste stope na opadajuću osnovicu ( na sadašnju - neotpisanu vrijednost sredstava za rad).

Otpisana vrijednost (5) Sad. vrije-dnost 6(2-5) Primjer 1: Obračun amortizacije primjenom degresivne stope na istu osnovicu Nabavna vrijednost pneumatskog uređaja za usisavanje prašine, gasova i piljevine iznosi 2.750.000€. Planirani vijek trajanja je 6 godina. Stopa amortizacije u prvoj godini je 30%, a svake naredne godine se smanjuje. Godine (1) Nab. vrijednost (2) Stopa amort. (3) Amortizacija 4(2*3) Otpisana vrijednost (5) Sad. vrije-dnost 6(2-5) 1 2.750.000 30 825.000 1.925.000 2 25 687.500 1.512.500 1.237.500 3 20 550.000 2.062.500 4 15 412.500 2.475.000 275.000 5 7 192.500 2.667.500 82.500 6

Primjer 2: Obračun amortizacije primjenom iste stope na opadajuću vrijednost (sadašnja vrijednost sredstava za rad). Nabavna vrijednost mašine iznosi 1.890.000€, a planirani vijek trajanja je 7 godina. Stopa amortizacije iznosi 50%, primjenjuje se na sadašnju vrijednost mašine.

God. Nabavna vrijednost Stopa amort. Amortizacija Otpisana vrijednost Sadašnja vrijednost 1 2 3 4 (2x3) 5 6 1.890.000 50 945.000 472.500 1.417.500 236.250 1.653.750 4 118.125 1.771.875 59.063 1.830.938 59.062 29.531 1.860.469 7

Funkcionalna amortizacija Kod funkcionalne amortizacije osnov za određivanje amortizacije jeste aktivni radni vijek sredstava za rad. Ovim metodom obračuna amortizacije prioritet se daje fizičkom trošenju sredstava za rad, koje je proporcionalno obimu proizvodnje. Veće fizičko trošenje mašine = veća količina proizvoda = veća amortizacija S obzirom da je količina proizvoda koja se izrađuje jednim sredstvom za rad u direktnoj proporciji s aktivnim radnim vijekom, amortizacija se određuje po jedinici proizvoda. I ovo je, kao i vremenska amortizacija, pretpostavljena veličina prenijete vrijednosti sredstava. Zakonitost: Amortizacija sredstava po jedinici proizvoda prema nabavnoj vrijednosti sredstava za rad u istoj je srazmeri u kojoj je osvareni obim proizvodnje u jedinici vremena u odnosu na moguću proizvodnju u aktivnom vijeku sredstava za rad. Odnosno: Tiq : Ki = Qj : ΣQ Tiq - amortizacija sredstava po jedinici proizvoda Ki – nabavna vrijednost sredstava za rad Qj - ostvaren obim u posmatranoj jedinici vremena ΣQ - mogući obim proizvodnje u aktivnom vijeku sredstava za rad

Na osnovu navedenog odnosa, iznos amortizacije po jedinici proizvoda se utvrđuje kao količnik nabavne vrijednosti sredstva za rad i mogućeg obima proizvodnje tim sredstvom u radnom vijeku: Tiq = Ki ΣQ Troškovi sredstava za rad (troškovi ukupne amortizacije) u određenom vremenskom periodu (u toku mjeseca ili godine) utvrđuju se kao proizvod ostvarenog obima proizvodnje u tom periodu i amortizacije sredstava po jedinici proizvoda: Ti = Tiq × Qj

Primjer: Nabavna vrijednost krana iznosi 2.480.000€. Kran može da prenese 100.000 km/tona (100.000 km tereta od jedne tone ili 50.000 km tereta od dvije tone itd.). Određivanje amortizacije u slučaju da je kran u toku mjeseca prenio 1t tereta 250 km, 2t tereta 180 km i 3t tereta 60 km. Dakle: 1) Amortizacija po jednoj toni/km iznosi: Tiq = Ki = 2.480.000 = 24,80€ ΣQ 100.000 2) Amortizacija u slučaju prenošenja tereta od 2 tone/km iznosi: Tiq = 2.480.000 = 49,60€ 50.000

Amortizacija u toku mjeseca iznosi: 3) Amortizacija u slučaju prenošenja tereta od 3 tone/km iznosi: Tiq = 2.480.000 = 74.40€ 33.333 Amortizacija u toku mjeseca iznosi: 1. 250 km/t × 24,80€ = 6.200€ 2. 180 km/t × 49,60€ = 8.928€ 3. 60 km/t × 74,40€ = 4.464€ Svega 19.592€

Troškovi radne snage Troškovi radne snage predstavljaju reprodukcionu vrijednost utrošene radne snage. Kvantitativno, utvrđuju se kao proizvod utrošaka i zarade po jedinici rada: Tr = R × Crn Tr = f (R, Cr) S obzirom da se u proizvodnji troši radna snaga različite vrste i stepena složenosti (kvalifikovanosti), troškovi rada se, kvantitativno, utvrđuju na sljedeći način: Tr = R1 × Cr1 + R2 × Cr2 + ... + RnCrn

n Tr = Σ Ri x Cri i=1 Ri ... Rn - utrošci pojedinih vrsta i stepena složenosti radne snage Cri ... Crn - zarade po jedinici različite vrste i složenosti radne snage

Opšta karakteristika radne snage jeste da u procesu rada prenosi vrijednost sredstava za proizvodnju na nov proizvod i istovremeno stvara novu vrijednost. Utrošena radna snaga se reprodukuje isplatom zarada koje predstavljaju njenu reprodukcionu vrijednost. Zarada radnika reprodukuje se iz ukupnog prihoda. Zaradom treba da se obezbijedi mogućnost reprodukcije utrošenog rada, što je uslov za kontinuelno odvijanje reprodukcije. Zarada je dio ličnih primanja radnika. Drugu komponentu predstavlja primanje po osnovi ekonomskog uspjeha. Motiv učešća radnika u raspodjeli druge komponente ličnih primanja jeste doprinos ostvarenom ekonomskom uspjehu, a ne reprodukcija utrošene radne snage. Zarada, koja jeste nadoknada za utrošenu bioenergiju, predstavlja ulaganje u reprodukciju (trošak), dok je druga komponenta, po osnovi ostvarivanja ekonomskog uspjeha, kvota raspodjele preduzimačke dobiti.

3. Troškovi angažovanog kapitala u reprodukciji Pojam troškova kapitala Troškovi kapitala su uslovljeni angažovanjem kapitala u reprodukciji. Kvantitativno, troškovi kapitala se utvrđuju kao proizvod cijene kapitala i angažovane sume. Razlikujemo troškove kapitala u užem i u širem smislu. Troškovi kapitala, u užem smislu, obuhvataju troškove nastale angažovanjem tuđeg kapitala. Ovi troškovi su element cijene koštanja, odnosno struktura cijene koštanja je sljedeća: T = Tm + Ti + Tr + Tκ

Kao element cijene koštanja i troškovi kapitala podliježu osnovnom ekonomskom principu reprodukcije koji glasi: ostvariti maksimalne rezultate uz minimalna ulaganja. Troškovi kapitala u širem smislu obuhvataju: 1. troškove kapitala u užem smislu (kamate na tuđ kapital) i 2. dividendu na akcijski (sopstveni) kapital. Prva komponenta troškova kapitala, u širem smislu, element je cijene koštanja, a druga komponenta je element rezultata reprodukcije (dobiti). Troškovi kapitala, u širem smislu, ravni su: Tκ = (rD ×KD )+ DIV Tκ - troškovi kapitala rD - kamatna stopa KD - tuđ kapital (dug) DIV - dividenda (prinos na akcijski kapital)

Troškovi tuđeg kapitala rD* = rD (1 - rδ) , a troškovi kapitala Tuđ kapital su svi kratkoročni i dugoročni krediti dobijeni od poslovnih banaka i emitovane korporacijske obveznice. Trošak tuđeg kapitala je ravan proizvodu kamatne stope i sume angažovanog kapitala: Tκ = rD ×KD Troškovi tuđeg kapitala se podmiruju iz dobiti preduzeća prije oporezivanja, što donosi preduzeću određenu poresku prednost. Ukoliko se uključi poreska prednost, dobija se modifikovana kamatna stopa, odnosno: rD* = rD (1 - rδ) , a troškovi kapitala Tk = rD* x KD

rD = Tk + Ko - K1 n_____ Ko + K1 2 rD - modifikovana kamatna stopa rδ – stopa poreza na dobit preduzeća U slučaju emitovanja korporacijskih obveznica, uz diskont ili premiju, kamatna stopa se može odrediti primjenom sljedećeg analitičkog izraza (metod aproksimacije): rD = Tk + Ko - K1 n_____ Ko + K1 2 Ko - nominalna vrijednost obveznice K1 - tržišna vrijednost obveznice n - broj godina do dospijeća obveznice

Troškovi i cijena sopstvenog kapitala Cijena akcijskog kapitala Sopstveni kapital preduzeća potiče iz emisije akcija (eksterni izvor) i dobiti (interni izvor). Cijena akcijskog kapitala Cijena akcijskog kapitala se definiše kao stopa prinosa koju preduzeće treba da ostvari realizacijom projekata da bi se spriječio pad tržišnih cijena akcija. Kupci procjenjuju akcije na osnovu očekivanih dividendi i buduće vrijednosti akcija. Pošto je dividenda osnova za vrednovanje običnih akcija, cijena akcija je jednaka diskontnoj stopi koja izjednačava sadašnju vrijednost očekivanih budućih dividendi s važećim tržišnim cijenama akcija.

Međutim, akcije koje ne donose dividendu mogu imati visoku tržišnu vrijednost, jer investitori očekuju u budućnosti rast vrijednosti akcija, te, na osnovu toga, i ostvarivanje kapitalne dobiti (razlike između nabavne i tržišne cijene akcija u budućnosti). Očekivana stopa prinosa na akciju nakon godinu dana, određuje se sljedećim izrazom: rA = DIV + ( K1 - Ko) Ko rA - očekivana cijena akcijskog kapitala (stopa prinosa na akcijski kapital) Ko - tržišna cijena akcija pri emisiji K1 - očekivana tržišna cijena nakon godinu dana

Tržišna cijena akcije nakon „n“ godina izračunava se sljedećim izrazom: Ko = Σ DIVi + _Kn__ 1 n (1 + r) (1 + r) n Σ - zbir diskontovanih dividendi od prve do n –te godine; i = 1 Kn - očekivana tržišna cijena akcija nakon „n“ godina; DIVi - očekivana dividenda na kraju svake godine po akciji; r - diskontna stopa (stopa prinosa koju očekuju kupci akcija).

S obzirom da sadašnja vrijednost akcije (Kn) u dugoročnom periodu teži nuli, tržišna cijena akcija se određuje kao funkcija očekivane dividende: ∞ Ko = Σ DIVi_ i=1 1 (1 + r)

Cijena akumulirane dobiti Troškovi finansiranja reprodukcije iz ovog izvora kapitala određeni su visinom dividende od koje su se akcionari odrekli da bi formirali sopstvene izvore finansiranja. Stoga je stopa prinosa na sredstva akumulacije ravna stopi prinosa akcijskog kapitala, odnosno: ra = DIV1 + g KO ra - stopa prinosa (cijena) na sredstva akumulacije Na planiranom projektu je potrebno ostvariti najmanju stopu prinosa (koja je određena na prethodan način), a s ciljem izbegavanja opadanja vrijednosti preduzeća i pada tržišne cijene akcija. Projekte na kojima se predviđa ostvarenje manje stope prinosa ne bi trebalo realizovati. Na primjer, nije ekonomski opravdano uložiti kapital u opremu koja doprinosi uštedama troškova preduzeća od 5 %, kada se za istu sumu kapitala mogu kupiti akcije drugog preduzeća koje će, s istim rizikom, donositi 10 % prinosa.

4. Sistematizacija troškova Podjela troškova po utrošenim faktorima proizvodnje značajna je sa stanovišta vođenja poslovne politike preduzeća. Na osnovu ove sistematizacije troškova mogu se sagledati faktori koji utiču na visinu svakog troška, te planirati i preduzimati mjere za njihovo snižavanje. Sistematizacija troškova se može izvršiti sa stanovišta: 1) mjesta nastanka, 2) vezanosti za nosioce, 3) vremena nastanka, 4) poslovnih funkcija, 5) složenosti i 6) ulaganja u proces proizvodnje.

Troškovi prema mjestu nastanka Ukupni troškovi poslovanja nastaju na mjestima trošenja faktora proizvodnje. Poznavanje troškova po mjestima nastanka bitno je za određivanje veze između troškova i obima, dinamike troškova, dinamike obima i kontrole troškova, odnosno za otkrivanje mjesta na kojima nastaju prekomjerna trošenja faktora proizvodnje. Obuhvatanjem troškova po mjestima nastanka omogućuje se kontrola i analiza troškova, kontrola I analiza ekonomičnosti, te stimulacija radnika na povećanje produktivnosti rada i snižavanje troškova. Ekonomska odgovornost za nastale troškove najneposrednije dolazi do izražaja pri raspodjeli tzv. stimulativnih ličnih primanja. Snižavanjem troškova radnici na konkretnim radnim mjestima neposredno doprinose ekonomskom uspjehu preduzeća i, na temelju tog doprinosa, stiču pravo na učešće u raspodjeli stimulativnih ličnih primanja. Podjela troškova po mjestu nastanka: 1) troškove izrade i 2) režijske troškove. (1) Troškovi izrade nastaju u proizvodnji, odnosno na tehnološkim radnim mjestima, te direktno zavise od obima proizvodnje. U ove troškove spadaju:

1) troškovi materijala za izradu, 2) troškovi pomoćnog materijala za izradu, 3) troškovi pogonske energije, 4) troškovi sredstava za rad, 5) troškovi radne snage izrade. Povećanje ili smanjenje obima proizvodnje direktno utiče na promjenu ovih troškova, a njihova visina je po jedinici proizvoda konstantna, bez obzira na dinamiku obima proizvodnje.

Podjela režijskih troškova na: 1) troškove pogonske režije i (2) Režijski troškovi se ne mogu neposredno vezivati za nosioce troškova. Stoga se troškovi prvo obuhvataju po mjestima nastanka, a zatim se putem adekvatne osnovice prenose na proizvode. Režijski troškovi obuhvataju troškove koji nastaju u pripremnoj i završnoj fazi proizvodnje. Podjela režijskih troškova na: 1) troškove pogonske režije i 2) troškove uprave i prometa. (1) Troškovi pogonske režije obuhvataju troškove organizovanja proizvodnje, što ukazuje da su neposredno uslovljeni proizvodnjom. U odnosu na dinamiku obima proizvodnje, ovi troškovi imaju relativno fiksni karakter. Troškovi pogonske režije su:

1) troškovi materijala na organizacionim radnim mjestima, 2) troškovi tehnološke energije, 3) troškovi sitnog inventara i alata, 4) troškovi sredstava za rad pogona pri vremenskoj amortizaciji, 5) troškovi održavanja i osiguranja sredstava za rad, 6) troškovi radne snage na organizacionim radnim mjestima, 7) troškovi radne snage na određenim pomoćnim radnim mjestima, 8) troškovi radne snage posrednih rukovodilaca, 9) troškovi tehničke kontrole, 10) PTT troškovi i sl. Navedeni troškovi se raspoređuju na proizvode srazmjerno jednom ili kombinaciji više neposrednih troškova.

(2) Troškovi uprave i prometa se javljaju u pripremnoj i završnoj fazi proizvodnje. Ovi troškovi su, u najvećoj mjeri, uslovljeni funkcionisanjem preduzeća u cjelini. Zbog toga, u odnosu na dinamiku obima proizvodnje imaju fiksni karakter. U ovu grupu troškova spadaju: 1) troškovi kancelarijskog materijala, 2) troškovi usluga drugih preduzeća (PTT troškovi, troškovi reklame i propagande, novčanog i platnog prometa, zakupnine), 3) troškovi istraživanja tržišta, 4) troškovi projektovanja, konstrukcije, nabavke i prodaje, 5) troškovi sredstava za rad određenih službi, 6) troškovi radne snage za finansijske, kadrovske, opšte poslove i poslove rukovođenja, 7) kamate na tuđ kapital (ako ne predstavljaju neposredan trošak pogona), 8) putni troškovi i dnevnice za službena putovanja, 9) troškovi održavanja i čišćenja.

Osnov za raspoređivanje troškova uprave i prometa na proizvode su: 1) troškovi rada izrade, 2) troškovi materijala za izradu, 3) ukupni troškovi izrade proizvoda, 4) funkcionalna amortizacija, 5) kombinacije pojedinih vrsta direktnih troškova. Kao osnov za raspoređivanje troškova treba odabrati direktan trošak koji najviše utiče na troškove koji se raspoređuju. Na primjer, kao osnovica za raspoređivanje troškova kadrovske i opšte službe mogu poslužiti troškovi rada izrade, za troškove nabavne službe i skladištenje - troškovi materijala za izradu, za troškove prodaje i skladištenje gotovih proizvoda - ukupni troškovi izrade itd.

Troškovi po vezanosti za nosioce Sistematizacija troškova po mjestima nastanka predstavlja prvu etapu sistematizacije troškova. U drugoj etapi se vrši sistematizacija troškova na nosioce, odnosno proizvode koji se proizvode na tim radnim mjestima. Sistematizacija troškova po nosiocima podrazumijeva vezivanje troškova za proizvode koji su ih uzrokovali. Sa stanovišta ove sistematizacije troškovi se dijele na: 1) direktne i 2) indirektne. (1) Direktni troškovi se u momentu nastanka mogu vezati za proizvod. U ove troškove spadaju: 1) troškovi materijala za izradu, 2) troškovi pomoćnog materijala za izradu, 3) troškovi radne snage izrade, 4) troškovi sredstava za rad (kada se primjenjuje funkcionalna amortizacija). Ovi troškovi se utvrđuju (normiraju) u okviru tehničke pripreme i imaju proporcionalan karakter u odnosu na dinamiku obima.

(2) Indirektni troškovi u momentu nastanka se ne mogu vezati za proizvode i zato se alociraju na proizvode određenim metodološkim postupcima. U ove troškove spadaju: 1) troškovi režijskog materijala, 2) troškovi pomoćnog materijala i usluga, 3) troškovi unutrašnjeg transporta i održavanja, 4) troškovi usluga drugih preduzeća (ukoliko se ne mogu direktno obračunati) 5) troškovi energije, 6) troškovi radne snage na režijskim poslovima, 7) troškovi sredstava za rad pri vremenskoj amortizaciji.

Troškovi sa stanovišta vremena nastanka Sa stanovišta vremenskog nastanka troškovi se dijele na: 1) pojedinačne i 2) zajedničke. (1) Za pojedinačne troškove nije bitno vremensko sistematizovanje, jer se ovi troškovi mogu odmah vezivati za proizvode zbog čije proizvodnje su i nastali. To su : 1) troškovi materijala za izradu, 2) troškovi pomoćnog materijala za izradu, 3) troškovi radne snage izrade. Pojedinačni troškovi se vezuju za određeni proizvod još prije početka trošenja, s obzirom da su u fazi pripreme određeni njihovi normativi utrošaka.

(2) Zajednički troškovi, koji se odnose na funkcionisanje preduzeća kao cjeline ne mogu se u momentu nastanka vezivati za proizvode u slučajevima kada se proizvode različiti proizvodi. Zajedničke troškove je potrebno, prvo, sistematizovati po mjestima, zatim po vremenu nastanka, a tek potom po nosiocima. Zajednički troškovi su, dijelom, uslovljeni postojanjem preduzeća, a, dijelom, proizvodnjom. Nosioci zajedničkih troškova su proizvodi koji se proizvode u određenom vremenskom periodu, bez obzira da li su samo započeti ili su završeni, ili su i započeti i završeni u tom periodu. Zajednički troškovi se prenose na proizvode metodološkim postupcima uz uvažavanje određenih kriterijuma.

U zajedničke troškove spadaju: 1) troškovi tehnološke energije, 2) režijski troškovi radne snage, 3) troškovi održavanja osnovnih sredstava, 4) troškovi sredstava za rad, 5) troškovi materijala i radne snage na komercijalnim, finansijskim, kadrovskim, opštim i sličnim poslovima.

Troškovi po poslovnim funkcijama Sistematizacija ovih troškova predstavlja razvrstavanje troškova po funkcijama preduzeća koje su ih uzrokovale. Podjela troškova po funkcijama je u skladu s organizacijom preduzeća. Sa ovog stanovišta, razlikujemo sljedeće troškove: 1) troškove upravljanja, 2) troškove nabavke, 3) troškove proizvodnje, 4) troškove prodaje, 5) troškove računovodstva, 6) troškove plana i analize, 7) troškove finansijske funkcije, 8) troškove opšte i kadrovske funkcije.

Troškovi prema složenosti Sa stanovišta ove sistematizacije troškovi se dijele na: 1) jednostavne ili originalne, 2) složene ili kompleksne. Jednostavni troškovi se javljaju kada se iskazivanje troškova vrši po prirodnim vrstama. Na primjer, trošak materijala za izradu, amortizacija, troškovi radne snage, pri čemu se ne može svaki od njih raščlaniti na niže pojmove. Pošto ovi troškovi nisu izvedeni iz drugih troškova, nazivaju se i originalni troškovi. Složeni troškovi su kombinovani iz više jednostavnih troškova. Na primjer, troškovi pogonske režije su strukturirani iz više jednostavnih troškova (troškova materijala, troškova radne snage, amortizacije i dr.).

Troškovi prema ulaganju u proizvodnju Sa stanovišta sistematizacije troškova prema ulaganju u proizvodnju, razlikujemo sljedeće troškove: 1) primarne i 2) sekundarne. Primarni troškovi prvi put ulaze u proizvodni proces. Sekundarni troškovi više puta ulaze u proizvodni proces. Ovi troškovi se nazivaju još i troškovi internih učinaka. Na primjer, u alatnici preduzeća izrađuje se alat za izradu određenih djelova proizvoda. U cijenu internog učinka (alata), kojom se tereti odgovarajuća proizvodna jedinica, sadržani su troškovi materijala radne snage i amortizacija koji su prvi put ušli u proizvodni proces u alatnici, a drugi put se javljaju u proizvodnoj jedinici. S obzirom da po drugi put ulaze u proizvodni proces nazivaju se sekundarni troškovi. Sekundarni troškovi se posebno iskazuju u preduzeću, a cilj je eliminisanje višestrukog prometa istih troškova koji nastaju u preduzeću.

Suština dinamike troškova 5. Dinamika troškova Suština dinamike troškova Dinamika troškova podrazumijeva promjene troškova u nizu uzastopnih perioda koji uslovljavaju promjene obima proizvodnje. Teorija dinamike troškova utvrđuje zakonitosti promjene u ukupnim i troškovima po jedinici proizvoda. Polazna osnova analize dinamike troškova jeste kapacitet proizvodnje. Naime, utvrđuje se funkcionalni odnos između promjena troškova i promjena obima proizvodnje, odnosno stepena uposlenosti kapaciteta. Reagibilnost ili elastičnost troškova se definiše kao osjetljivost troškova na promjene obima proizvodnje. Osnovni cilj analize dinamike troškova jeste utvrđivanje elastičnosti troškova na promjene obima proizvodnje.

Kvantitativno, elastičnost troškova se utvrđuje kao odnos između relativnih promjena ukupnih troškova i obima proizvodnje. Odnosno: krt = kt kq krt - koeficijent reagibilnosti troškova kt - koeficijent promjene troškova kq - koeficijent promjene obima proizvodnje

Koeficijent promjene troškova se utvrđuje kao odnos između apsolutnih promjena troškova dva obima proizvodnje i troškova u prvom periodu, tj. pri nižem obimu: kt = T2 - T1 T1 Koeficijent promjene obima proizvodnje se utvrđuje na isti način, odnosno kao odnos između prirasta obima proizvodnje i obima u prvom periodu, tj. prije promjene obima: kq = Q2 - Q1 = ΔQ Q1 Q1

ΔT - apsolutni iznos promjene troškova ΔQ - apsolutna promjena obima proizvodnje T1 - troškovi u prvom periodu T2 - troškovi u drugom periodu Q1 - obim proizvodnje u prvom periodu Q2 - obim proizvodnje u drugom periodu. Reagibilnost, odnosno elastičnost troškova se određuje za ukupne troškove i pojedine kategorije troškova, s obzirom da različito reaguju na promjenu obima proizvodnje. Koeficijent reagibilnosti može biti jednak nuli, jedinici, veći ili manji od jedinice.

U odnosu na dinamiku obima proizvodnje, razlikujemo sljedeće kategorije troškova: 1. proporcionalni troškovi (Tπ), 2. relativno fiksni troškovi (Tρ), 3. fiksni troškovi (Tφ).

Poglavlje treće: Troškovi kao vid ulaganja u reprodukciju Prof. dr Jasmina Ćetković

Proporcionalni troškovi Proporcionalni troškovi su neposredno vezani za izradu proizvoda. Veličina troškova je uslovljena ostvarenim obimom proizvodnje. Zavisnost između proporcionalnih troškova i obima proizvodnje je linearna. Veličina proporcionalnih troškova po jedinici proizvoda je konstantna, pri datim objektivnim faktorima – prirodnim i tehničkim. Koeficijent reagibilnosti ovih troškova je jednak jedinici, odnosno:

krtπ - koeficijent reagibilnosti proporcionalnih troškova krtπ = ktπ = Tπ1 = 1 kq ΔQ Q1 krtπ - koeficijent reagibilnosti proporcionalnih troškova ktπ - koeficijent promjene proporcionalnih troškova ΔTπ - rast proporcionalnih troškova ΔQ - rast obima proizvodnje.

Proporcionalni troškovi su: 1) troškovi materijala za izradu, 2) troškovi pomoćnog materijala za izradu, 3) troškovi pogonske energije, 4) troškovi sredstava za rad pri funkcionalnoj amortizaciji, 5) troškovi radne snage izrade, 6) troškovi radne snage i materijala u završnoj fazi procesa proizvodnje (kontrola, pakovanje, otpremanje proizvoda). Proporcionalni troškovi se utvrđuju (normiraju) po jedinici proizvoda još u fazi pripreme, pa se, stoga, u toku proizvodnje može vršiti kontrola stvarnog trošenja u odnosu na normirane veličine. Proporcionalni troškovi se mogu u potpunosti otkloniti u slučaju obustavljanja proizvodnje.

Analitički izraz proporcionalnih troškova u masi i jedinici proizvoda je sljedeći: Tπ = f (Q) Tπq = Tπ = const Q Tπ = Q × Tπq Tπ - ukupni proporcionalni troškovi Q - obim proizvodnje Tπq - proporcionalni troškovi po jedinici proizvoda

Dinamika proporcionalnih troškova u masi

Dinamika proporcionalnih troškova po jedinici proizvoda

Relativno fiksni troškovi Svaka grupa proizvoda, organizacioni djelovi preduzeća ili smjene - zahtijevaju posebnu pripremu i organizaciju, što uslovljava pojavu relativno fiksnih troškova. Visina ovih troškova zavisi od pripremno-završnih poslova (režijskih poslova), a ne od obima proizvodnje. Odnosno, zavisi od načina organizovanja korišćenja postojećih kapaciteta. Relativno fiksni troškovi se mijenjaju u masi samo pri promjeni zone obima, dok su u okviru zone konstantni. Varijabilni su, ali ne i proporcionalni troškovi. S obzirom da su promenljivi, ali i konstantni, nazivaju se relativno fiksni troškovi. Koeficijent reagibilnosti ovih troškova može biti veći ili manji od jedinice:

ΔTρ krtρ = ktρ = Tρ1 >< 1 kq ΔQ Q1 krtρ - koeficijent reagibilnosti relativno fiksnih troškova ktρ - koeficijent promjene relativno fiksnih troškova ΔTρ - promjena relativno fiksnih troškova ΔQ - promjena zone obima proizvodnje

U relativno fiksne troškove spadaju: 1) troškovi materijala i radne snage na organizacionim radnim mjestima, 2) troškovi radne snage posrednih rukovodilaca proizvodnje, 3) troškovi radne snage i materijala tehničke kontrole, 4) troškovi radne snage na izvjesnim pomoćnim radnim mjestima, 5) troškovi sredstava za rad u funkciji pripreme konkretne zone obima (specijalni alati, pribor i sl.).

Dinamika relativno fiksnih troškova u masi

Dinamika relativno fiksnih troškova po jedinici proizvoda

U funkciji obima proizvodnje relativno fiksni troškovi mogu ispoljiti sljedeće karakteristike: 1) degresiju, 2) progresiju i 3) remanentnost. Degresija relativno fiksnih troškova nastaje u slučaju kada se, pri prelasku iz jedne u drugu zonu obima, troškovi mijenjaju sporije od promjene obima proizvodnje. Ovakvo kretanje troškova pozitivno utiče na kvalitet ekonomije pri povećanju stepena korišćenja kapaciteta, jer se troškovi srazmjerno sporije povećavaju u odnosu na obim proizvodnje. Pri smanjenju stepena korišćenja kapaciteta, degresija relativno fiksnih troškova negativno utiče na promjenu kvaliteta ekonomije, jer se troškovi smanjuju sporije od obima proizvodnje. Koeficijent reagibilnosti degresivnih relativno fiksnih troškova je manji od jedan: krtρd < 1 .

Progresija relativno fiksnih troškova nastaje kada je promjena troškova, pri prelasku iz jedne u drugu zonu obima, veća od promjene obima proizvodnje. Progresija pri rastu obima proizvodnje negativno utiče na kvalitet ekonomije, jer se troškovi povećavaju više od povećanja obima proizvodnje. Ako progresija nastaje pri smanjenju obima proizvodnje, tada je ona pozitivna, jer se relativno fiksni troškovi smanjuju brže od smanjenja obima proizvodnje. Koeficijent reagibilnosti progresivno relativno fiksnih troškova je veći od jedan: krtρp > 1

Za relativno fiksne troškove je vezana i remanentnost troškova, tj Za relativno fiksne troškove je vezana i remanentnost troškova, tj. vremensko zakašnjenje u prilagođavanju troškova smanjivanju zone obima. Relativno fiksni troškovi, pri prelasku iz više zone obima u nižu, ne vraćaju se na nivo troškova koji su imali u nižoj zoni. Ovo stoga, jer su relativno fiksni troškovi vezani za organizacionu strukturu korišćenja kapaciteta i ne mogu se u potpunosti otkloniti već nastali troškovi organizovanja proizvodnje u višoj zoni.

Remanentnost relativno fiksnih troškova

Fiksni troškovi Fiksni troškovi su uslovljeni tehničkom opremljenošću preduzeća. Ne zavise od obima proizvodnje, tj. nezavisno od stepena korišćenja kapaciteta njihova veličina ostaje nepromijenjena. Koeficijent reagibilnosti fiksnih troškova je jednak nuli: ΔTϕ krtϕ = ktϕ = Tϕ1 kq ΔQ Q1

krtφ - koeficijent reagibilnosti fiksnih troškova ktφ - koeficijent promjene fiksnih troškova ΔTφ - porast (razlika) fiksnih troškova. Fiksni troškovi su: 1) troškovi sredstava za rad (pri vremenskoj amortizaciji), 2) troškovi radne snage na pripremno-završnim poslovima, 3) troškovi administracije, 4) troškovi poslova projektovanja, konstrukcije i probne proizvodnje.

Dinamika fiksnih troškova u masi

Dinamika fiksnih troškova po jedinici proizvoda

Tφ - stvarni fiksni troškovi Ukupni fiksni troškovi, pri nepotpunoj iskorišćenosti kapaciteta, u masi ostaju nepromijenjeni, ali se razlažu na objektivnu i organizaciono uslovljenu komponentu: Tϕ = Tϕ + tϕ Pri tome se organizaciono uslovljeni fiksni troškovi utvrđuju na sljedeći način: tϕ = ( 1 - Q ) Tϕ Q Tφ - stvarni fiksni troškovi Tφ - objektivno uslovljeni fiksni troškovi tφ - organizaciono uslovljeni fiksni troškovi.

Razlaganje fiksnih troškova pri djelimičnom korišćenju kapaciteta

Organizaciono uslovljeni fiksni troškovi se mogu smanjiti, ili otkloniti, boljom, odnosno potpunom iskorišćenošću kapaciteta. U slučaju potpunog korišćenja kapaciteta, organizaciono uslovljeni fiksni troškovi su jednaki nuli (0), odnosno ukupni fiksni troškovi su objektivno uslovljeni i, istovremeno, minimalni su po jedinici proizvoda.

Q kg Tφ sft tφ org uft Tφ obj uft Tφq tφq 1 2 3 4 5 6(3:1) 7 8(4:1) 2.000.000 1,0 5.400.000 2,70 1.800.000 0,9 540.000 4.860.000 3,00 0,30 1.600.000 0,8 1.080.000 4.320.000 3,38 0,68 1.400.000 0,7 1.620.000 3.780.000 3,86 1,16 1.200.000 0,6 2.160.000 3.240.000 4,50 1,80 1.000.000 0,5 2.700.000 5,40 800.000 0,4 6,75 4,05 600.000 0,3 9,00 6,30 400.000 0,2 13,50 10,80 200.000 0,1 27,00 24,30 0,0 beskona-čno - Ekonomski je opravdano ulaganje kapitala u nove kapacitete u slučaju smanjenja ukupnih troškova po jedinici proizvoda. Objektivno uslovljeni fiksni troškovi po jedinici proizvoda su, dakle, 2,70€, i to je najniži iznos ovih troškova po jedinici proizvoda. Što je stepen iskorišćenosti kapaciteta manji – veći su stvarni fiksni troškovi po jedinici proizvoda i, u okviru njih, organizaciono uslovljeni fiksni troškovi po jedinici proizvoda.

Dinamika varijabilnih troškova Varijabilni troškovi se mijenjaju sa promjenom obima proizvodnje, jer su u direktnoj zavisnosti od obima. S rastom obima proizvodnje varijabilni troškovi se povećavaju, a s padom obima i oni opadaju, ali ta promjena nije direktno srazmjerna promjeni obima proizvodnje. U odnosu na intenzitet promjene troškova pri promjeni obima razlikujemo: 1) proporcionalno varijabilne troškove, 2) progresivno varijabilne troškove i 3) degresivno varijabilne troškove.

(2) Progresivno varijabilni troškovi se brže mijenjaju od promjene obima proizvodnje. Ako obim proizvodnje raste, progresivno varijabilni troškovi se povećavaju brže, što je, sa stanovišta kvaliteta ekonomije, negativno, s obzirom da troškovi po jedinici proizvoda rastu. Kada obim proizvodnje opada progresivno, varijabilni troškovi opadaju brže, što je, sa stanovišta kvaliteta ekonomije, pozitivno, s obzirom da se troškovi po jedinici proizvoda smanjuju. Progresivno varijabilni troškovi u nemačkoj literaturi se nazivaju “nadproporcionalni troškovi“ (überproportionale Kosten), s obzirom da im je koeficijent reagibilnosti veći od jedan. Koeficijent reagibilnosti ovih troškova je:

krtwp = ktwp > 1 kq krtwr – koeficijent reagibilnosti progresivno varijabilnih troškova; ktwp - koeficijent promjene progresivno varijabilnih troškova.

(3) Degresivno varijabilni troškovi se sporije mijenjaju od promjene obima proizvodnje. Ako obim proizvodnje raste, degresivno varijabilni troškovi rastu sporije, što je, sa stanovišta kvaliteta ekonomije, pozitivno, s obzirom da troškovi po jedinici proizvoda opadaju. Kada obim proizvodnje opada, ukupni degresivno varijabilni troškovi opadaju sporije, što je, sa stanovišta kvaliteta ekonomije, negativno, s obzirom da troškovi po jedinici proizvoda rastu. Degresivno varijabilni troškovi u njemačkoj literaturi nazivaju se “ispodproporcionalni troškovi“ (unterproportionalen Kosten), jer je njihov koeficijent reagibilnosti manji od jedan. Koeficijent reagibilnosti ovih troškova je: krtwd = ktwd < 1 kq krtwd - koeficijent reagibilnosti degresivno varijabilnih troškova; ktwd - koeficijent promjene degresivno varijabilnih troškova.

Dinamika varijabilnih troškova u masi i po jedinici proizvoda (u €) Obim TWπ TWπq TWp TWpq TWd TWdq 100 1.000 10 200 2.000 2.200 11 1.800 9 300 3.000 3.600 12 2.400 8 400 4.000 5.200 13 2.800 7 500 5.000 7.000 14 6 Dinamika varijabilnih troškova u masi i po jedinici proizvoda (u €)

Dinamika proporcionalno, progresivno i degresivno varijabilnih troškova u masi

Dinamika proporcionalno, progresivno i degresivno varijabilnih troškova po jedinici proizvoda

Granični (marginalni) troškovi Granični (marginalni) troškovi obuhvataju dodatne troškove novog obima proizvodnje, koja podrazumijeva porast obima u okviru kapaciteta. Analitički izraz za granične troškove je sljedeći: ΔT = T2 −T1 , odnosno u razvijenom obliku (Tπ2 - Tπ1 ) (Tρ2 - Tρ1) (Tϕ2 - Tϕ1) ΔT = Tπ2 − Tπ1 + Tρ2 −Tρ1 + Tϕ2 −Tϕ1 Pošto je Tφ = Tφ1 = Tφ2 , izraz Tφ2 – Tφ1 = 0, tako da je: ΔT = (Tπ2 − Tπ1) + (Tρ2 − Tρ1)

ΔT - granični troškovi u masi; Tπ1 - proporcionalni troškovi pri nižem stepenu iskorišćenosti kapaciteta; Tπ2 - proporcionalni troškovi pri višem stepenu iskorišćenosti kapaciteta; Tφ - fiksni troškovi u masi; Tφ1 - fiksni troškovi pri nižem stepenu iskorišćenosti kapaciteta; Tφ2 - fiksni troškovi pri višem stepenu iskorišćenosti kapaciteta; Tρ1 - relativno fiksni troškovi pri nižem stepenu iskorišćenosti kapaciteta; Tρ2 - relativno fiksni troškovi pri višem stepenu iskorišćenosti kapaciteta; Q1 - obim proizvodnje pri nižem stepenu iskorišćenosti kapaciteta; Q2 - obim proizvodnje pri višem stepenu iskorišćenosti kapaciteta; ΔTq - granični troškovi po jedinici proizvoda.

Odnos graničnih i varijabilnih troškova (1) Kada se sa promjenom obima proizvodnje varijabilni troškovi ponašaju degresivno, granični troškovi su manji od prosječnih degresivno varijabilnih troškova. Ovo stoga, što su granični troškovi dodatnog obima proizvodnje, čiji troškovi imaju tendenciju opadanja. Obim Twd Twdq 1 2 3 200 14.000 70 210 14.280 68 ΔQ = 10 ΔT = 280 ΔTq = 28

Obim proizvodnje je porastao za 5 %, a degresivno varijabilni troškovi za 2 %, što je uslovilo pad prosječnih varijabilnih troškova za 2,86 %. Granični troškovi su niži od prosječnih degresivno varijabilnih troškova: ΔTq < Twdq ; 28 < 68

Dinamika degresivno varijabilnih i graničnih troškova

(2) Proporcionalno varijabilni troškovi se mijenjaju srazmjerno promjeni obima proizvodnje, a po jedinici proizvoda su konstantni, što uslovljava da su granični troškovi jednaki prosječnim proporcionalno varijabilnim troškovima. Obim Twπ Twπq 1 2 3 ( 2 : 1) 200 14.000 70 210 14.700 ΔQ = 10 ΔT = 700 ΔTq = 70 Obim proizvodnje je porastao za 5%, kao i proporcionalni varijabilni troškovi za 5%.

Dinamika proporcionalno varijabilnih i graničnih troškova

Obim Twp Twpq 200 14.000 70 210 16.800 80 ΔQ = 10 ΔT = 2.800 ΔTq = 280 (3) Kod progresivno varijabilnih troškova promjena troškova je veća od projene obima proizvodnje, što uzrokuje da su granični troškovi veći od prosječno progresivnih varijabilnih troškova. Obim Twp Twpq 1 2 3 ( 2 : 1) 200 14.000 70 210 16.800 80 ΔQ = 10 ΔT = 2.800 ΔTq = 280 Obim proizvodnje je porastao za 5 %, a progresivno varijabilni troškovi za 20 %, što je uslovilo rast prosječnih progresivno varijabilnih i graničnih troškova po jedinici proizvoda. Granični troškovi po jedinici proizvoda su viši od prosječnih progresivno varijabilnih troš.: ΔTq >Twpq ; 280 > 80

Dinamika progresivno varijabilnih i graničnih troškova

Dinamika ukupnih, varijabilnih, graničnih i fiksnih troškova po jedinici proizvoda Dinamika troškova po jedinici proizvoda nije identična dinamici troškova u masi. Dinamika proporcionalnih, fiksnih i relativno fiksnih troškova po jedinici proizvoda je sljedeća: 1) Proporcionalni troškovi su konstantni po jedinici proizvoda: Tπq = Tπ = CONST Q

Troškovi po jedinici proizvoda su: 2) Fiksni troškovi opadaju po jedinici proizvoda pri svakom povećanju obima proizvodnje: Tφq = Tφ < po q Q 3) Relativno fiksni troškovi po jedinici proizvoda su prekidne funkcije, a prekidi nastaju na granicama zona obima u okviru kojih troškovi opadaju po jedinici proizvoda s porastom obima proizvodnje: Tρqz = Tρz = Δq Qz Troškovi po jedinici proizvoda su: Tq = Tπq + Tφq + Tρq

Dinamika graničnih, varijabilnih, ukupnih i fiksnih troškova po jedinici proizvoda

Troškovi, u cjelini, kreću se degresivno sve dok su granični troškovi manji od ukupnih troškova pojedinici proizvoda. U zoni progresije, granični troškovi su viši od prosečnih varijabilnih i ukupnih troškova po jedinici proizvoda; u zoni progresije fiksni troškovi se i dalje kreću degresivno, ali je ona vrlo slaba da bi mogla ublažiti progresiju relativno fiksnih troškova.

Granični troškovi i prodajne cijene Troškovi i ukupan prihod su determinante dobiti preduzeća. Za uspješno vođenje politike prodajnih cijena neophodno je poznavati troškove pojedinih proizvoda, njihovu uslovljenost kao i strukturu. Fiksni i varijabilni troškovi različito reaguju na promjenu obima realizacije i proizvodnje u slučaju promjene prodajnih cijena. Varijabilni troškovi mogu imati koeficijent reagibilnosti jednak, veći ili manji od jedan, što će usloviti različitu dinamiku troškova po jedinici proizvoda u slučaju povećanja, odnosno smanjenja obima proizvodnje usljed promjene prodajnih cijena. U slučaju snižavanja prodajnih cijena i rasta obima realizacije, dobit preduzeća može da raste usled degresije fiksnih troškova. Obim proizvodnje utiče na cijenu koštanja po jedinici proizvoda, a time i na visinu dobiti. Stoga je pouzdanost planiranja obima proizvodnje i troškova bitna za vođenje politike prodajnih cijena i za ekonomski uspjeh ukupnog poslovanja preduzeća. Stvarni troškovi se mogu odrediti tek nakon završetka proizvodnje, kada se na nivo troškova više ne može uticati.

Granični troškovi i prodajne cijene U ekonomskoj literaturi su prisutni različiti metodi utvrđivanja prodajnih cijena. Jedan od metoda je formiranje prodajnih cijena na osnovu graničnih troškova. Polazište ovog metoda formiranja cijena jeste da se za pojedine proizvode moraju pokriti prodajnom cijenom najmanje prosječni varijabilni troškovi. Veća prodajna cijena od prosečnih varijabilnih troškova doprinosi pokriću fiksnih troškova i ostvarivanju dobiti. Odnosno: Cq − Twq = Mdq ; Mdq = Tϕq + Doq . Mdq - marginalna dobit po jedinici proizvoda Doq - dobit po jedinici proizvoda Granični troškovi se koriste u određivanju prodajnih cijena pri odlučivanju o: specijalnim porudžbinama, promjeni asortimana, snižavanju cijena nekog od postojećeg proizvoda, proizvodnji novog proizvoda, kao i u drugim slučajevima. Granični troškovi se koriste za određivanje prodajnih cijena samo u kratkoročnoj politici prodajnih cijena za dodatnu proizvodnju. Za prethodnu proizvodnju, prodajne cijene se zasnivaju na punoj cijeni koštanja, što predstavlja pokriće ukupnih fiksnih troškova preduzeća. Ako je na dodatnoj proizvodnji prodajna cijena iznad graničnih troškova, preduzeće će stvariti rast dobiti.

Elastičnost tražnje je drugi faktor koji utiče na ostvaren ukupan prihod preduzeća. Ukoliko je tražnja neelastična, promjene u ukupnom prihodu će se kretati u istom pravcu u kojem se mijenjaju cijene. I obratno, ako je tražnja elastična, usljed porasta cijena opadaće ukupan prihod, a sniženjem cijena ukupan prihod će rasti. Granični prihod može biti veći, manji ili ravan graničnim troškovima, a granična dobit može biti pozitivna, negativna ili ravna nuli.

(1) Granična dobit je ravna nuli u slučaju kada je relativno povećanje obima prodaje jednako relativnom smanjenju prodajnih cijena, i obratno. U tom slučaju elastičnost tražnje proizvoda je ravna jedinici: Etcq = kq ; Etcq = 1 ; Tada je ΔDo = 0 . kcq Etcq - elastičnost tražnje u odnosu na cijene ΔDo - granična dobit kcq - relativne promjene u prodajnim cijenama

(2) Ako je elastičnost tražnje ispod jedinice, tj (2) Ako je elastičnost tražnje ispod jedinice, tj. kada je relativno smanjenje prodajnih cijena veće od relativnog povećanja tražnje, tada se na dodatnoj proizvodnji javlja gubitak, usljed čega dolazi do smanjenja dobiti iz prvog perioda. Odnosno: Etcq < 1 , tada je ΔDo < 0 . Ako je Do1 =1; Do2 < 1 . Do1 - dobit pri nižem stepenu korišćenja kapaciteta Do2 - dobit pri većem stepenu korišćenja kapaciteta

(3) Ako je elastičnost tražnje veća od jedinice, granična dobit je pozitivna. U ovom slučaju, relativno smanjenje prodajne cijene je manje od relativnog povećanja prodatih količina. Odnosno: Etcq > 1 , onda je ΔDo > 1 . Sve dok je granični ukupan prihod veći ili jednak graničnim troškovima, opravdano je povećati proizvodnju: ΔC ≥ ΔT , jer je Do2 > Do1 .

Granični troškovi imaju značajnu ulogu u diferenciranju prodajnih cijena. Diferenciranje cijena i njihova različitost utvrđivanja za potrošače omogućuje da se ni platežno slabijim potrošačima ne vrši prodaja s gubitkom. To je ostvarivo uz uslov da se fiksni troškovi naplaćuju putem prodajne cijene od platežno sposobnih kupaca. Ako se tražnjom na domaćem tržištu koristi samo dio raspoloživih kapaciteta, najčešće, preostali kapaciteti se koriste u svrhu proizvodnje za izvoz, ali po nižim prodajnim cijenama radi postizanja konkurentne prednosti. Granični troškovi su donja granica pri određivanju damping cijena, a svaka viša prodajna cijena povećava dobit u masi. Osnovni cilj prodaje po damping cijenama jeste da se niskim cijenam na inostranom tržištu obezbijedi veći plasman da bi se postigla maksimalna iskorišćenost kapaciteta, a time i snižavanje troškova po jedinici proizvoda.

Diferenciranje cijena može da postoji i na domaćem tržištu, kada se za isti proizvod određuju različite prodajne cijene za pojedine kategorije potrošača ili područja prodaje. Drugi razlog zbog kojeg se sprovodi diferenciranje cijena jeste povećanje dobiti. Da bi se moglo sprovesti diferenciranje cijena, nužno je postojanje mogućnosti podjele tržišta na više manjih tržišta, kao i pretpostavka da preduzeća mogu sprečavati orijentaciju kupaca sa skupljih na jeftinija tržišta. Na primjer, željeznica određuje različite prevozne tarife, iako ima jednake troškove za prevoz robe iste težine i zapremine. Elektrodistribucija određuje različite cijene za različite kategorije potrošača i vrijeme korišćenja (danju ili noću). Utrošena voda obračunava se za industriju po višim cijenama u odnosu na cijene u domaćinstvima. Diferenciranje cijena ima i svoje negativne strane. Diferenciranje prodajnih cijena je snažno oružje u konkurentskoj borbi sa slabijima. Ono nepovoljno utiče pri izboru lokacije novih preduzeća. Kada se diferenciranje vrši po geografskom kriterijumu, jači konkurent će na istom području nastupiti sa nižim prodajnim cijenama, tako da se gubi prednost zasnovana na pravilnom izboru lokacije. Diferenciranje cijena utiče i na poslovnu politiku kupaca. Ako su kupci druga preduzeća, cijene će uticati na visinu njihovih troškova, a, stoga, i na prodajne cijene njihovih proizvoda. Kada se, međutim, kao kupci javljaju neposredni potrošači, diferencirane cijene služe kao sredstvo za preraspodelu dohotka.

Zone u dinamici troškova Pojam “zona troškova“ podrazumijeva raspon između dva stepena uposlenosti kapaciteta u kojem troškovi ispoljavaju svoje karakteristično kretanje. U dinamici troškova se formiraju tri karakteristične zone: 1) zona degresije, 2) zona optimuma (optimalne zaposlenosti) i 3) zona progresije. Zona degresije troškova se prostire od nultog stepena uposlenosti kapaciteta do granice degresije troškova, koja se, u proseku, nalazi u više od ¾ kapaciteta. Pri povećanju obima proizvodnje, od nultog stepena uposlenosti, ukupni troškovi prvo rastu degresivno. Razlog ovakve dinamike je u strukturi ukupnih troškova koji se sastoje iz fiksnih (Tφ) i varijabilnih troškova (Tπ + Tρ). Fiksni troškovi u masi ostaju isti, bez obzira na stepen uposlenosti kapaciteta, dok varijabilni troškovi rastu s povećanjem obima proizvodnje, ali sporije od rasta obima. Po jedinici proizvoda ukupni troškovi opadaju. Degresija troškova, tj. opadanje troškova po jedinici proizvoda, na početku zone je izrazita, ali kada se stepen uposlenosti tehničkog kapaciteta približava granici degresije – degresivnost slabi. Na granici degresije se postižu najniži troškovi po jedinici proizvoda. Degresija ukupnih troškova po jedinici proizvoda je jača ako je učešće fiksnih troškova u ukupnim troškovima veće.

Nakon zone degresije formira se zona optimuma Nakon zone degresije formira se zona optimuma. U ovoj zoni ukupni troškovi izvjesno vrijeme rastu srazmjerno s povećanjem obima proizvodnje. U njoj se postižu najniži troškovi po jedinici proizvoda, odnosno ravni su troškovima po jedinici proizvoda na granici degresije. Osim toga, postiže se I maksimalna dobit po jedinici proizvoda. Pojam optimalnog stepena uposlenosti kapaciteta se vezuje za odnos između obima proizvodnje i ukupnih troškova po jedinici proizvoda. Optimalan stepenuposlenosti kapaciteta se ostvaruje pri izjednačenju ukupnih i graničnih troškova po jedinici proizvoda. Međutim, dobit ne zavisi samo od tog odnosa već i od tržišnih cijena. S povećanjem razlike između tržišne cijene i troškova po jedinici proizvoda raste dobit, i obratno. Zona obuhvata, u prosjeku, raspon između 80 % do 90 % uposlenosti kapacitea, i ima tendenciju sužavanja s porastom učešća fiksnih troškova u strukturi ukupnih troškova. U preduzeću gdje fiksni troškovi pretežno učestvuju u strukturi ukupnih troškova, zona optimuma je samo jedan stepen uposlenosti kapaciteta – stepen uposlenosti kapaciteta kod koga degresija troškova prelazi u progresiju. Korišćenje kapaciteta ispod tog stepena uposlenosti, po pravilu, dovodi do gubitka. Zbog toga su visokomehanizovana i automatizovana preduzeća manje elastična na promjene obima proizvodnje. Nasuprot velikih preduzeća, mala preduzeća, u principu, karakteriše veće učešće varijabilnih troškova u ukupnim troškovima, što širi zonu optimuma.

Povećanjem obima proizvodnje iznad zone optimuma ukupni troškovi rastu progresivno, tj. brže od rasta obima proizvodnje. Porast troškova po jedinici proizvoda je veći što se obim proizvodnje više udaljava od zone optimuma. Porast troškova u zoni progresije uslovljavaju promjene u strukturi troškova - dolazi do progresije varijabilnih troškova. Pošto je progresija varijabilnih troškova jača od degresije fiksnih troškova, ukupni troškovi po jedinici proizvoda prelaze u progresiju. Zona progresije se prostire od zone optimuma do maksimalnog stepena iskorišćenosti kapaciteta (vidjeti naredne slike).

Karakteristične zone u dinamici troškova

Kretanje ukupnih troškova po zonama

Dinamika ukupnih, varijabilnih, fiksnih, graničnih troškova i troškova po jedinici proizvoda Za analizu strukture, visine i dinamike troškova, u zavisnosti od promjene obima, neophodno je analizirati: 1) ukupne troškove, 2) troškove po jedinici proizvoda i 3) granične troškove. Promjenom obima proizvodnje se mijenjaju ukupni troškovi, pri čemu se troškovi po jedinici proizvoda mijenjaju (fiksni + varijabilni troškovi) u zavisnosti od strukture ukupnih troškova i stepena iskorišćenosti kapaciteta. Istovremeno, marginalni troškovi imaće različitu dinamiku, u zavisnosti od zone u kojoj se povećava obim proizvodnje, te, stoga, i različit uticaj na dinamiku ukupnih troškova u masi i po jedinici proizvoda.

Dinamika ukupnih, varijabilnih i fiksnih troškova u masi

Dinamika troškova u masi i po jedinici proizvoda

Dinamika ukupnih i graničnih troškova u masi i po jedinici proizvoda

Grafik – Dugoročna kriva prosječnog ukupnog troška (LAC)

Grafik – Dugoročna kriva prosječnog ukupnog troška (LAC) Razlika između „kratkog“ i „dugog“ roka zasnovana je na fleksibilnosti koja firmi stoji na raspolaganju, kada su u pitanju fiksni inputi. U kratkom roku troškove dijelimo na fiksne i varijabilne, dok su dugoročno posmatrani svi troškovi varijabilnog karaktera. Kriva dugoročnog prosječnog ukupnog troška nastaje spajanjem tačaka minimuma sa krivih prosječnog ukupnog troška u kratkom roku. Kriva prosječnog ukupnog troška u dugom roku ima oblik slova "U", tj. isti oblik kao kriva prosječnog ukupnog troška u kratkom periodu. Kriva prosječnog ukupnog troška u dugom roku najprije opada usljed faktora ekonomije obima (veća tehnička podjela rada i korišćenje prednosti specijalizacije, mogućnost primjene efikasnije proizvodne opreme i sl.), dok sa daljim rastom kapaciteta, nakon određenog nivoa počinje da raste što je uzrokovano, shodno empirijskim istraživanjima, povećanim učešćem troškova kontrole, monitoringa, koordinacije, odnosno nemogućnošću kvalitetne integracije velikog (glomaznog) sistema proizvodnje.

Rezultati reprodukcije Fizički proizvod Vrijednost proizvodnje Ukupan prihod Dohodak Dobit

Fizički proizvod Fizički proizvod označava količinu proizvedenih novih upotrebnih vrijednosti koje svojim svojstvima zadovoljavaju različite potrebe ljudi. Može biti predmet potrošnje ili sredstvo za proizvodnju. Dvije dimenzije proizvoda – (1) upotrebna vrijednost i (2) vrijednost Svojstva proizvoda, koja zadovoljavaju ljudske potrebe, čine ga upotrebnom vrijednošću, a korisnost daje proizvodu odlike robe. Upotrebna vrijednost svake robe sadrži materijalizovan koristan rad koji svoje ekonomsko priznanje dobija na tržištu. Vrijednost robe određuje količina utrošenog društveno potrebnog rada. Realizacijom proizvoda preduzeće – proizvođač ostvaruje vrijednost, odnosno u okviru nje dobit, koja je cilj osnivanja, organizovanja i funkcionisanja preduzeća.

Povećanje tehnoloških, funkcionalnih i drugih kvaliteta proizvoda znači porast upotrebnog kvaliteta određenog proizvoda. Ove promjene se, u praksi, kvantifikuju u slučajevima u kojima su standardi kvaliteta propisani ili su konvencionalno prihvaćeni tipovi proizvoda. Izmjena asortimana u dinamici reprodukcije označava promjenu u širini i dubini programa proizvodnje. Širina programa prikazuje vrste proizvoda koje sadrži nov program proizvodnje, a dubina broj različitih tipova i modela svakog proizvoda. Promjena asortimana proizvoda uslovljava i promjene ulaganja sva tri faktora proizvodnje. Funkcije fizičkog proizvoda kojima se zadovoljavaju potrebe kupaca mogu se svrstati u osnovne i pomoćne funkcije. Primjer – mobilni telefon... Funkcionalnom analizom proizvoda i istraživanjima potreba kupaca utvrđuju se i otklanjaju negativna svojstva, a povećavaju pozitivna, eliminišu se nepotrebni troškovi i tako proizvod postaje privlačniji za kupca. Za povećanje vrijednosti proizvoda potrebno je: proizvodu dati svojstva koja će usloviti njegovu veću tražnju i time povećati obim realizacije, ukupan prihod i dobit preduzeća Otkloniti sve nepotrebne troškove što se postiže: a) ukidanjem pomoćnih funkcija koje povećavaju troškove, a ne doprinose rastu tražnje proizvoda b) otkloniti troškove koji ne doprinose povećanju vrijednosti (organizaciono uslovljeni troškovi) i time omogućiti snižavanje prodajnih cijena u svrhu povećanja obima realizacije, ukupnog prihoda i dobiti.

Vrijednost ostvarene proizvodnje Vrijednost ostvarene proizvodnje je jednaka zbiru prenijete vrijednosti sredstava za proizvodnju i proizvedene nove vrijednosti, odnosno masi društvenopotrebnog rada za njenu proizvodnju. Veličinu vrijednosti neke upotrebne vrijednosti određuje samo količina društveno potrebnog rada ili radno vrijeme koje je društveno potrebno za njenu izradu. Realizovana vrijednost odstupa naviše ili naniže od proizvedene vrijednosti, usljed nesklada između ponude i tražnje na tržištu. U tom smislu vrijednost proizvodnje se računa kao zbir vrijednosti utrošenog materijala, utrošenih sredstava za rad i proizvedene novostvorene vrijednosti (rezultata utroška radne snage). Tržište kao prenijetu vrijednost priznaje samo objektivno uslovljene utroške prosječnog proizvođača, usljed pojave pozitivne ili negativne razlike između prenijete vrijednosti i objektivno utrošene vrijednosti sredstava za proizvodnju. Proizvodna snaga rada, povećanje ili smanjenje, obrnuto proporcionalno utiče na vrijednost utrošene radne snage, a direktno na višak vrijednosti. Zarade za utrošeni rad imaju karakter reprodukcione vrijednosti utrošene radne snage u proizvodnji.

Ukupan prihod Ukupan prihod predstavlja realizovanu vrijednost proizvodnje, a kvantitativno se utvrđuje kao proizvod obima realizacije i prodajnih cijena. Faktori ukupnog prihoda grupišu se u objektivne i subjektivne. Objektivni faktori su društvenog karaktera i utiču na formiranje tržišnih cijena proizvoda odnosom ponude i tražnje na tržištu i mjerama ekonomske politike. Razmjena se na tržištu vrši po cijenama višim ili nižim od proizvedene vrijednosti. Zato, realizovana vrijednost odstupa od proizvedene vrijednosti. Odstupanje tržišnih cijena proizvoda od njihove vrijednosti direktno i srazmjerno utiče na realizovanu vrijednost proizvodnje. Subjektivni faktori utiču na odstupanje realizovane od proizvedene vrijednosti sprovođenjem organizacionih mjera koje određuju položaj u razmjeni. Ako preduzeće ne preduzme određene organizacione mjere na tržištu, ostvariće niže prodajne cijene od tržišnih, uslovljavajući tako direktno smanjenje realizovane vrijednosti u odnosu na proizvedenu vrijednost.

Uticaj elastičnosti tražnje na ukupan prihod Obim tražnje proizvoda zavisi od finansijske pozicije potrošača, nivoa cijena, broja potrošača, cijene supstituta i drugih faktora. Uticaj promjene tržišnih cjiena na ukupan prihod zavisi od elastičnosti tražnje, odnosno intenziteta reakcije traženih količina pri promjeni cijena, pod uslovom nepromijenjenosti ostalih faktora. Mogu se pretpostaviti sljedeći slučajevi: Kada promjena cijene od 1% uslovljava promjenu tražene količine proizvoda manju od 1%, tražnja je neelastična, i smanjenje tržišnih cijena smanjuje ukupan prihod. Rast tražene količine proizvoda je u ovom slučaju manji od pada tržišnih cijena. Et < 1 Kada promjena cijene od 1% uslovljava promjenu tražene količine proizvoda veću do 1%, tražnja je elastična, i smanjenje tržišnih cijena povećava ukupan prihod. Rast tražene količine proizvoda sada je veći od pada tržišnih cijena. Et > 1 Kada promjena cijene od 1% uslovljava procentualno identičnu promjenu tražene količine proizvoda. Et = 1. U tom slučaju smanjenje tržišnih cijena ne mijenja ukupan prihod, a relativno sniženje cijena u istoj srazmjeri povećava traženu količinu proizvoda.

Uticaj elastičnosti tražnje na ukupan prihod Elastičnost se može posmatrati kratkoročno i dugoročno. Kratkoročno, potrošač nije u mogućnosti da reaguje na promjenu cijena, te je elastičnost tražnje blizu nule. Prilagođavanje tražnje je realnije u dužem periodu. U kratkom vremenskom periodu, preduzeće ne može povećavati ponudu ako ne raspolaže odgovarajućim kapacitetima, te je ponuda neelastična. Ipak, dugoročno, mogu se mijenjati kapaciteti i faktori proizvodnje, što će ponudu učiniti elastičnom.

Osnovi sticanja prihoda Preduzeće ostvaruje prihod prodajom proizvoda, usluga ili robe, ali i po drugim osnovama. Ukupan prihod čine: Poslovni prihodi Prihodi od finansiranja Vanredni (neposlovni) prihodi Metodološki ista podjela se vrši i kod rashoda.

Poslovni prihodi Poslovni prihodi se ostvaruju obavljanjem posebne djelatnosti preduzeća. Kod proizvodnih preduzeća to je prihod ostvaren prodajom gotovih proizvoda, kod uslužnih preduzeća prodajom usluga, a kod trgovinskih preduzeća prodajom robe.

Prihodi od finansiranja Preduzeće ostvaruje prihod od finansiranja u slučaju finansiranja reprodukcije drugih privrednih subjekata i aktivnostima na finansijskim tržištima. Ove prihode preduzeće može ostvariti na osnovu: 1) kreditnih plasmana (prihodi od kamata) 2) investiranja u hartije od vrijednosti (prihodi od dividendi i kapitalne dobiti, tj. razlike između kupovne i prodajne cijene) 3) prihoda od revalorizacije usluga u bankama, 4) kursnih razlika Prihodi od finansiranja predstavljaju oplodnju kapitala preduzeća koji nije angažovan u sopstvenom procesu proizvodnje.

Vanredni prihodi Vanredni su neplanirani prihodi. Mogu se odnositi na poslovanje u prethodnim godinama. Naprimjer, prihodi od spornih i sumnjivih potraživanja, viškova, na osnovu poreza. Vanredni prihodi su: Prihodi od dotacija Prihodi po osnovu popusta, rabata i sl. Naplaćena otpisana potraživanja Naplaćeni penali, štete Prihodi od prodaje osnovnih sredstava Viškovi stalne imovine, novčanih sredstava Neiskorišćenost dugoročnih rezervisanja za rizike i po drugim osnovama

Dinamika prihoda Uticaj dinamike elemenata i faktora uslovljava promjene ukupnog prihoda. Elementi ukupnog prihoda su obim proizvodnje i realizacije i prodajne cijene. Između navedenih elemenata i ukupnog prihoda postoji direktna proporcionalna uslovljenost. Povećanje obima realizacije i rast prodajnih cijena rezultira porastom obima proizvodnje. I obratno.

Dohodak S ekonomskog stanovišta, dohodak predstavlja realizovanu novostvorenu vrijednost, koja se ostvaruje realizacijom proizvedene vrijednosti na tržištu. S obzirom da konkretni proizvođač u tržišnoj privredi razmjenu proizvoda ne vrši po vrijednosti, već po tržišnim cijenama, koje od nje odstupaju naviše ili naniže, ostvareni dohodak, takođe, odstupa od proizvedene vrijednosti u istoj mjeri. Realizacijom na tržištu ostvaruje se ukupan prihod iz kojeg se podmiruju troškovi materijalne reprodukcije i ostvaruje dohodak. Kvantitativno, dohodak se utvrđuje kao razlika između ukupnog prihoda i troškova materijalne reprodukcije. D = C – Tmi

Uticaj prihoda na dinamiku dobiti Dobit se kvantitativno utvrđuje kao razlika između ukupnih prihoda i ukupnih troškova. Ostvarivanje prihoda bitno nalaže praćenje obima realizacije, asortimana i prodajnih cijena. Troškovi su drugi element formiranja dobiti, i utvrđuju se kao proizvod utrošaka i cijena po jedinici utrošaka faktora proizvodnje.

Optimizacija dobiti Postupci planiranja i kontrole dobiti, kao razlike između ukupnog prihoda i ukupnih troškova, za metod analize koriste grafikon dobiti.

Grafik dobiti pri različitom obliku dinamike ukupnog prihoda i troškova

Grafik pomjeranja zona troškova i zona poslovnih rezultata pod uticajem promjene fiksnih troškova u ukupnim troškovima – preko ukupnih veličina x0 – obim proizvodnje pri kojem su ukupni troškovi jednaki ukupnom prihodu (mrtva tačka rentabilnosti 1 – MTR 1) x1 – obim proizvodnje pri kojem su ukupni troškovi jednaki ukupnom prihodu (MTR 1) – nakon povećanja ukupnih troškova uzrokovanog rastom fiksnih troškova. Dolazi do sužavanja zone dobiti. x2 – obim proizvodnje pri kojem su ukupni troškovi jednaki ukupnom prihodu (MTR 1) - nakon smanjenja ukupnih troškova uzrokovanog smanjenjem fiksnih troškova. Proširuje se zona dobiti.

Grafik pomjeranja zona poslovnih rezultata pod uticajem promjene ukupnog prihoda uzrokovanog promjenom prodajnih cijena – preko ukupnih veličina x0 – obim proizvodnje pri kojem su ukupni troškovi jednaki ukupnom prihodu (C0) (mrtva tačka rentabilnosti 1 – MTR 1) x1 – obim proizvodnje pri kojem su ukupni troškovi jednaki ukupnom prihodu (MTR 1) - nakon porasta prodajne cijene koja uzrokuje povećanje ukupnog prihoda (C1) x2 – obim proizvodnje pri kojem su ukupni troškovi jednaki ukupnom prihodu (MTR 1) - nakon smanjenja prodajne cijene koja uzrokuje smanjenje ukupnog prihoda (C2)

Grafik pomjeranja zona poslovnih rezultata pod uticajem promjene ukupnog prihoda usljed promjene prodajnih cijena – preko prosječnih veličina x0 – obim proizvodnje pri kojem su prosječni ukupni troškovi jednaki prodajnoj cijeni (Cp0) (mrtva tačka rentabilnosti 1 – MTR 1) x1 – obim proizvodnje pri kojem su prosječni ukupni troškovi jednaki prodajnoj cijeni (MTR 1) - nakon porasta prodajne cijene (Cp1) x2 – obim proizvodnje pri kojem su prosječni ukupni troškovi jednaki prodajnoj cijeni (MTR 1) - nakon smanjenja prodajne cijene (Cp2) Sa povećanjem prodajne cijene (Cp1) širi se i zona dobiti (na nižem nivou stepena korišćenja kapaciteta se javlja MTR 1 – x1), dok se sa smanjenjem prodajne cijene (Cp2) zona dobiti sužava (na višem nivou stepena korišćenja kapaciteta se javlja MTR 1 – x2).

Optimizacija stepena korišćenja kapaciteta x1 x2 X1 – obim proizvodnje pri kojem se ostvaruje maksimalna dobit po jedinici proizvoda (i minimalni troškovi po jedinici proizvoda) – presjek krive graničnog troška i prosječnog ukupnog troška X2 – obim proizvodnje pri kojem se ostvaruje maksimalna ukupna dobit (presjek krive graničnog troška i graničnog prihoda – prodajne cijene)

Grafik zona poslovnih rezultata preko ukupnih veličina

Pomjeranje zona poslovnih rezultata usljed širenja kapaciteta proizvodnje X01 – MTR1 prije povećanja kapaciteta X02 – MTR2 prije povećanja kapaciteta X11 – MTR1 nakon povećanja kapaciteta X12 – MTR2 nakon povećanja kapaciteta UT0 – Ukupni troškovi prije povećanja kapaciteta UT1 – Ukupni troškovi nakon povećanja kapaciteta UP – Ukupan prihod

Odlučivanje o nastavku rada s gubitkom Ako je u zoni gubitka ukupan prihod veći od varijabilnih troškova, a postoji vjerovatnoća otklanjanja poremećaja u tokovima reprodukcije konkretnog preduzeća, ekonomski je opravdano nastaviti proizvodnju. Nastavak proizvodnje iskazaće manji gubitak u odnosu na onaj koji bi uzrokovalo obustavljanje proizvodnje. U slučaju obustavljanja proizvodnje gubitak je jednak fiksnim troškovima. Nastavkom proizvodnje, gubitak će biti manji od fiksnih troškova, jer će ukupan prihod pokriti varijabilne troškove i dio fiksnih troškova. Ovo je posebno značajno kod kapitalno intenzivnih preduzeća. Ako je u zoni gubitka ukupan prihod ravan varijabilnim troškovima, sa ekonomskog stanovišta nije bitno da li će se proizvodnja nastaviti. Ipak je cjelishodnije, da i u ovom slučaju, proizvodnja bude nastavljena radi očuvanja radnog potencijala i održavanja ugrađenih kapaciteta. Ako je u zoni gubitka ukupan prihod manji od varijabilnih troškova, ekonomski je opravdano obustaviti proizvodnju. Ovo iz razloga što bi sa nastavkom proizvodnje bio nastavljen i trend uvećanja gubitka, za dio nepokrivrenih varijabilnih troškova.