Rad s nedobrovoljnim korisnicima Individualni plan promjene/rada između potreba korisnika i društvenih normi M. Ajduković 2018

Ključni pojmovi Intervencije socijalnog rada Korisnici na kontinuumu dobrovoljnosti Individualni plan promjene/rada Potrebe Promjena Planovi Suradni odnos i odgovornost za odnos

Na čije potrebe trebaju biti usmjerene intervencije socijalnog rada? Jesu li to potrebe pojedinca ili obitelji koja treba podršku, zaštitu ili pristup uslugama? Je li to potreba države da se osiguraju prihvatljivi načini zbrinjavanja ranjivih skupina ljudi i racionalnog upravljanja ograničenim sredstvima? Je li to potreba javnosti za socijalnom skrbi koja provodi socijalnu kontrolu? Potreba za intervencijama socijalnog rada/skrbi se javlja kada su resursi dostupni pojedincima, obiteljima ili zajednici nedovoljni da postignu zahtijevane ili preferirane društvene i osobne ishode.

Tri skupine potencijalnih korisnika intervencija socijalnog rada 1. Ljudi koji traže usluge. Znaju da su suočeni s određenim preprekama i ograničenjima zbog kojih ne mogu ostvariti ishode koje žele i traže intervencije jer: Oni, njihove obitelji, njihova mreža podrške ili zajednica ih ne mogu sami riješiti Cijena (fizička, emocionalna, socijalna i financijska) je za njih previsoka u kratkom, srednjem ili dugoročnom razdoblju Resursi koji su im potrebni su u toj mjeri specifični da su dostupni samo kroz sustav socijalne skrbi/rada, obrazovanja, zdravstva ili stanovanja. 2. Ljudi ne traže usluge (mogu ih čak izbjegavati) jer nisu svjesni da postoje načini za prevladavanje prepreka s kojima se suočavaju nemaju dovoljno znanja, vještina ili informacija za djelomično ili potpuno savladavanje prepreka i ograničenja

Tri skupine potencijalnih korisnika intervencija socijalnog rada 3. Ljudi koji odbijaju ili izbjegavaju usluge, ali su intervencije nužne jer: njihovo ponašanje je u suprotnosti sa zakonskim normama ili propisima pod visokim rizikom da ugroze svoju dobrobit ili dobrobit drugih Važno!!! Sukobi između percepcije korisnika, stručnjaka, javnosti i medija vezano uz vrstu intervencija i očekivane ishode najčešće se javljaju kod treće skupine korisnika. Ipak, moguće je da postoje kod svih skupina korisnika i svih intervencija te je ta konfliktna stajališta potrebno evidentirati i pratiti u planu intervencija (Nicholas, Quereshi i Bamford, 2003).

Tri skupine korisnika pod vidom dobrovoljnosti Dobrovoljni Polu-dobrovoljni Nedobrovoljni

Nedobrovoljni korisnici/klijenti Nedobrovoljni korisnici/klijenti su osobe koje su izložene zakonskom ili nekom dugom značajnom socijalnom pritisku da prihvate usluge i promjene svoje ponašanje. Stručnjaci koji rade s nedobrovoljnim korisnicima/klijentima često se mogu suočiti s dvojakom ulogom: motiviranjem promjene u smjeru osnaživanja i promjene ponašanja u društveno očekivanom smjeru socijalnom kontrolom

Potrebe korisnikA vs. potrebE sustava

(Ne)sklad perspektiva Mnoge intervencije socijalnog rada predstavljaju upravljanje neskladom ili sukobom između različitih perspektiva o potrebi za intervencijama socijalnog rada. Rješenje je često kompromis. Dobro je početi od onoga što uključeni ljudi žele postići i tada se usuglasiti o preferiranim/prioritetnim ishodima.

Promjena Krajnji ishod IPR je promjene ponašanja ili okolnosti – za promjenu je nužna motivacija Motivacija se odnosi na one procese koji daju ponašanju intenzitet i svrhu tj. energiju i smjer. To su: Potrebe: stanja unutar osobe koja su ključna i neophodna za održavanje na životu, ali i za rast i dobrobit. Kognicija: vjerovanja, očekivanja i slika o sebi Emocije: fiziološka i kognitivna komponenta Vanjski događaji: poticaji iz okoline koji energiziraju i usmjeravaju ponašanje prema događajima s pozitivnim posljedicama, a udaljavaju od onih s negativnim posljedicama.

Potrebe Potreba je bilo koje stanje osobe koje je od ključne važnosti za život i razvoj, na takav način da njegovo zadovoljavanje donosi dobrobit, dok je nezadovoljavanje štetno.

Vrste potreba Potrebe Socijalne potrebe Fiziološke potrebe Glad Seks Psihološke potrebe Autonomija Kompetencija Bliskost Socijalne potrebe Postignuća Afilijacija Povezanost Moć

Psihološke potrebe Autonomija (samoodređenje)– želja da imamo osjećaj izbora i fleksibilnost u donošenju tih odluka, želja da određujemo svoje akcije, a ne da nas neka druga osoba ili ograničenja iz okoline na to prisile. Želja da naše ponašanje bude povezano s našim interesima, preferencijama, čežnjama, a ne odvojeno od njih. Kompetencija – potreba da budemo u učinkovitoj interakciji s okolinom u svim aspektima života; Bliskost - potreba za uspostavljanjem prisnih emocionalnih veza i za uspostavljanjem privrženosti s drugim ljudima

Okolinski čimbenici koji uključuju i zadovoljavaju psihološke potrebe Psihološka potreba Okolinski uvjet koji uključuje potrebu Okolinski uvjet koji zadovoljava potrebu Autonomija Prilike za samousmjeravanje Potpora autonomiji Kompetencija Optimalni izazov Pozitivna povratna informacija Povezanost Socijalna interakcija Zajednički odnosi

Verbalno sudjelovanje POTPORA AUTONOMIJI Njeguje i zadovoljava psihološku potrebu za AUTONOMIJOM Stupanj ANGAŽIRANOSTI Pažnja Napor Ustrajnost Verbalno sudjelovanje Pozitivne emocije STRUKTURA Njeguje i zadovoljava psihološku potrebu za KOMPETENTNOŠĆU UKLJUČENOST Njeguje i zadovoljava psihološku potrebu za POVEZANOŠĆU

Što osobe sa stilom koji podupire autonomiju i osobe kontrolirajućeg stila govore i rade kako bi motivirali druge Što govore i rade osobe koje podupiru autonomiju? Pažljivo slušaju Drugima daju vremena da odgovore Daju logično objašnjenje Ohrabruju povećanje napora Pohvaljuju napredak, ovladavanje zadatkom Pitaju druge što žele napraviti Odgovaraju na pitanja Priznaju stajališta drugih Što govore i rade kontrolirajuće osobe? Zadržavaju/ne dijele/uskraćuju informacije Određuju što je,a što nije točno/ispravno Navode na “točne” odgovore Daju smjernice, naredbe Izjave tipa: trebao/la bi, morao/la bi, moraš Postavljaju kontrolirajuća pitanja Zahtjevne su, a zahtjevi nisu jasni

Potpora autonomiji Sluša, dopušta drugima da rade na svoj način Njeguje unutarnje motivacijske resurse Zasniva se na informativnom načinu komuniciranja Promiče korisnost Priznaje i prihvaća izraze negativnog efekta

Struktura Priopćuje jasna očekivanja i zahtijevane postupke Omogućuje optimalne izazove Pruža ohrabrenje, daje prijedloge i praktične upute za napredovanje Omogućava razvoj vještine te usmjeravanje bogato informacijama Daje povratnu informaciju pravovremeno, konzistentno, na predvidljiv način i “s uratkom povezan” način

Uključenost Posvećuje vrijeme i onome što se tiče druge osobe Pokazuje brigu za drugu osobu Detaljno poznaje drugu osobu i dobro zna što se s njom događa iz dana u dan Izražava naklonost, sviđanje i razumijevanje Iskreno uživa kada je s određenom osobom Dijeli s drugima vlastite resurse poput vremena, pažnje, energije, interesa i emocionalne potpore

Socijalne potrebe Potreba za postignućem – želja za postizanjem dobrih rezultata u odnosu na standard Afilijacija – želja za ugađanjem drugima i stjecanjem njihovog odobravanja Pripadanje – stvaranje i održavanje pozitivne veze s drugom osobom ili osobama Moć – želja da se fizički i društveni svijet podvrgne osobnoj predodžbi o njemu; želja da se utječe na druge ljude Važno! Socijalne potrebe ljudi stječu kroz iskustvo, rast i socijalizaciju, pa nisu prisutne kod svih ljudi. Kad se usvoje djeluju kao emocionalni i ponašajni potencijal aktivnosti.

Kvazi-potrebe Kvazi-potrebe nastaju iz situacijskih okolnosti i pritisaka; nestaju čim smo dobili ono što nam je trebalo. Orijentirane su na nedostatke i reaktivne na situaciju. Predstavljaju ono što nam u okolini nedostaje, a potrebno nam je prilično hitno (npr. kišobran kad pada kiša; razgovor s prijateljem nakon nekog razočaranja) Snaga kvazi-potreba je njihova moć da zadobiju našu pažnju i da nam nametnu zahtjev za akcijom – uglavnom je proporcionalna intenzitetu pritiska i zahtjevu iz okoline. Upravo taj situacijski uzrokovan psihološki kontekst napetosti, pritiska i hitnosti daje kvazi-potrebi motivaciju.

PLANOVI Nesklad između percipiranog stvarnog stanja i poželjnog ili idealnog stanja dovodi do pobuđivanja doživljaja "nepodudaranja" koji ima motivacijsku snagu. Kad dožive nepodudarnost, ljudi počinju stvarati plan uklanjanja tog osjećaja. Percipirani nesklad djeluje kao motivacijska "pobuda za akciju" (tj. daje energiju), a plan je kognitivno sredstvo unapređivanja stvarnog (postojećeg) stanja prema poželjnom/idealnom stanju (tj. daje smjer). Planovi mogu biti dugoročni i kratkoročni.

Ciljevi Nepodudaranje ili nesklad je temeljno motivacijsko načelo. Diskrepancija ima motivacijsku snagu i stvara osjećaj želje za promjenom postojećeg stanja kako bi bilo sve bliže idealnom. Kako bi poticali ljude na promjenu trebamo stvarati diskrepancije u njihovim doživljajima i razmišljanjima. Ciljevi su sve ono što osoba teži ostvariti. Izvedba ovisi o: težini cilja specifičnosti cilja (dobro proučite, napravite najbolje što možete, radite brzo - nisu upute koje pridonose izvedbi) povratna informacija – napredak odnosno znanje o rezultatima u odnosu na cilj

Postavljanje cilja Postavljanje cilja je povezano s tri zamke koje ograničavaju njegovu upotrebljivost u primijenjenom okruženju: Stres Mogućnost neuspjeha Ugrožavanje kreativnosti i intrinzične motivacije Kombinacija ciljeva i povratnih informacija ima emocionalno značenje: postizanje cilja stvara emocionalno zadovoljstvo, dok neuspjeh stvara emocionalno nezadovoljstvo. Vodstvo je sposobnost planiranja i praćenja procesa koji vode do željenog cilja, a da se pri tome ne povrijedi integritet i sposobnost korisnika da u procesima sudjeluje na temelju vlastitog autoriteta (op.a. autonomije) (str 126).

Odgovornost za odnos kao pretpostavka suradnog odnosa Odnos definira ulogu/poziciju/vrijednost dvoje ili više ljudi u zajedništvu. Ključna osobina svakog suradnog odnosa je da ljudi u odnosu osjećaju da su od važnosti, vrijednosti, koristi onome drugome. Izazov je kako uspostaviti suradni odnos i onda kad je temeljem društvenih normi pretpostavljen komplementarni odnos?

Odgovornost za odnos kao pretpostavka suradnog odnosa Umijeće dobrih odnosa sastoji se od suradnje bez ugrožavanja integriteta. Naime, kad izgubimo osjećaj vlastite vrijednosti postanemo agresivni ili se povlačimo. Kad nam netko poništava integritet postanemo ili jako suradljivi ili idemo u otpor. Za postizanje suradnje uz očuvanje integriteta ključna je odgovornost. Kad se radi o komplementarnim odnosima, veća je odgovornost za odnos onoga koji ima očekivanu veću osobnu ili/i društvenu moć.

Vrste odgovornosti Juul i Jensen (2010) govore o razlici između unutarnje i vanjske odgovornosti: Unutarnja odgovornost je odgovornost koju čovjek ima prema sebi, vlastitim granicama, potrebama, osjećajima i ciljevima. Vanjska odgovornost je odgovornost prema društvenim i kulturnim vrijednostima i vrijednosnim sustavima koji su izvan pojedinca i intelektualno utemeljeni (str 36). Važno pitanje!!! Gdje pripada odgovornost za odnos?!

Relacijske kompetencije Pojam relacijske kompetencije po mišljenju J. Juula i H. Jensen (2010.) treba biti ograničen na profesionalne odnose, dakle odnose u kojem je jedna strana stručna, a druga nije. Parafrazirajući ih profesionalna relacijska kompetencija je: Sposobnost stručnjaka da "vidi" svakog korisnika u odnosu prema njegovim vlastitim premisama te da u skladu s tim odredi vlastita ponašanja, a da pri tome ne izgubi vodstvo Sposobnost stručnjaka da u kontaktu s korisnikom bude autentičan Sposobnost i volja stručnjaka da preuzme odgovornost za kvalitetu odnosa.

Literatura Juul, J. i Jensen, H. (2010.) Od poslušnosti do odgovornosti. Kompetencija u pedagoškim odnosima. Zagreb. Pelago. Nicholas, E., Quereshi, H., i Bamford, C. (2003.) Outcomes into practice. A resource pack for managers and trainers, Social Policy Research Unit. York University. Reeve, J. (2010) Razumijevanje motivacija i emocija. Jastrebarsko: Naklada Slap.