MENADŽERSKO ODLUČIVANJE

Презентација на тему: "MENADŽERSKO ODLUČIVANJE"— Транскрипт презентације:

1 MENADŽERSKO ODLUČIVANJE
Prof. dr. sc. Rudolf Scitovski Doc. dr. sc. Martina Briš Alić

2 ODLUČIVANJE I ODLUKE Odlučivanje je pojam u širokoj upotrebi. Prisutno je u svakodnevnom životu, kako u privatnom, tako i u poslovnom. Čovjek svakodnevno donosi niz odluka koje se tiču njegovih svakodnevnih problema, a kao član organizacijskih sustava odlučuje o problemima čije rješavanje utječe na širi ili uži krug drugih članova tih sustava (Novak, 2002: 8).

3 Odlučivanje je moguće definirati kao proces koji omogućava donositelju odluke selektiranje barem jedne opcije iz skupa mogućih alternativa odlučivanja (Barković, 2009: 119). Prema Wöhe (1996: 156) odlučivanje je moguće definirati kao izbor jedne (opcije) između dvije ili više mogućnosti djelovanja (alternativa), koje donositelju odluke stoje na raspolaganju prilikom ostvarivanja nekog cilja (prema: Wolf i Runzheimer, 2009: 29).

4 Velimir Srića (1992: 33-34) ističe da je kod svih situacija odlučivanja moguće naći sljedeće zajedničke elemente: cilj odlučivanja, alternative odluke, ograničenja, rezultati odluka, kriterij izbora odluke.

5 Može se tako nabrojati niz autora koji zastupaju slična ili ista stajališta, ali iz navedenog je moguće shvatiti bit odlučivanja koju čini: a) Izbor između raznih alternativa. Taj se izbor provodi na način da se ishodi svake alternative uspoređuju sa stanjem nazvanim ciljem, pri čemu se kao mjerilo, tj. kriterij kvalitete izbora, može postaviti veći ili manji stupanj slaganja sa ciljem (maksimalno slaganje – optimalna odluka, zadovoljavajuće slaganje – zadovoljavajuća odluka) b) Rezultat izbora, tj. rezultat odlučivanja koji nazivamo odluka. Naime, proces odlučivanja završava u trenutku donošenja odluke, tj. u trenutku kada je izvršen konkretan izbor. Ta iznesena analiza pokazuje što se može shvatiti kao odlučivanje u najužem smislu (Brajdić, 1998: 5).

6 Odlučivanje je po samoj definiciji proces koji traje određeno (duže ili kraće) vrijeme, a završava donošenjem odluke. I dok se odluka, npr. o tome što pojesti za ručak, u pravilu donosi u jednom trenutku, istovremeno, npr. odluka na koje se tržište kupaca orijentirati i slično, traje znatno duže.

7 Pojam odlučivanja u teoriji menadžmenta dosta se široko obuhvaća i izjednačava sa «stvaranjem volje» i (duhovnim) rješenjem jednog problema, istovremeno se (u literaturi matematički orijentiranoj) taj pojam još uže sažima u smislu racionalnog izbora između eksplicitno i implicitno ponuđenih mogućnosti rješenja. Za H. Koonta i H. Weihricha odlučivanje bi se moglo definirati kao izabiranje smjera odnosa načina djelovanja između više inačica. U svezi s odlučivanjem jest i davanje odgovora na sljedeća pitanja: Gdje se neki posao mora obaviti? – mjesto odlučivanja Kada se neki posao mora obaviti? – vrijeme odlučivanja Kako se taj posao mora obaviti? – način odlučivanja Tko će obaviti taj posao? – osoba koja donosi odluke (Barković, 2009: 18-19).

8 Za Baračkaia odlučivanje je proces rješavanja problema, što znači da onaj koji odlučuje mora vidjeti problem. Rješavanje problema je svjestan proces reduciranja razlike između aktualne situacije i poželjne situacije. Rješavanje problema uključuje donošenje odluke.

9 U teoriji odlučivanja kao dva znanstvena ogranka javljaju se (Aldinger, 2000: 2-3):
NORMATIVNA (PRESKRIPTIVNA) TEORIJA – Koncentrira se na logiku odlučivanja i opis postupaka pronalaženja racionalne odluke prihvaćajući niz premisa. Ako se premise ispune, govori se o «dobro strukturiranom» problemu odlučivanja koji je podložan odluci na temelju racionalnog principa. Kod dobro strukturiranog problema su poznate sve informacije potrebne za postavljanje problema, problem se može preslikati u kvantitativni model i uzeti pogodni poznati algoritam rješavanja. Slabo su strukturirani problemi u slučajevima kada barem jedan od prethodnih zahtjeva nije ispunjen. EMPIRIJSKA (DESKRIPTIVNA) TEORIJA - Analizira preko opažanja, upitnika i eksperimenata stvarni postupak odlučivanja. Kako zadaća primijenjene znanosti nije samo opisivanje postupaka odlučivanja, to više empirijska teorija pokušava identificirati način ponašanja koji obećava uspješno rješavanje «slabo strukturiranih» problema odlučivanja koji su u stvarnosti predmet tog znanstvenog područja.

10 Odlučivanje je traženje rješenja
Odlučivanje je traženje rješenja. Ono se razlikuje od pronalaženja optimalnog rješenja u objektivnom i matematičkom smislu kao i od jednostranog naglašavanja kompleksnih i iracionalnih utjecaja na ponašanje u odlučivanju koje kada se u središte stavlja donositelj odluke mora biti subjektivno. Donositelj odluke trudi se oko racionalnih rezultata, svjestan je ograničenja koja proizlaze iz nepotpunih informacija i saznanja okoline, područja odlučivanja i subjektivnosti vrijednosnih mjera (Barković, 2009: 22). Zadnje navedeno prikazuje integrativnu teoriju odlučivanja. Time se želi pojasniti kako se u procesu pronalaženja odluke uzimaju u obzir kako individualno psihološki tako i skupno dinamički aspekti kao metode logičnog zaključivanja (Birker, 1997: 7).

11 Ponašanje kod odlučivanja Integrativna teorija odlučivanja
Normativne(preskriptivne) teorije odlučivanja formalni, logični temelji i pravila racionalno dokazivi konačni zaključci korištenje spoznaja iz matematike i posebno teorijske statistike Deskriptivne teorije odlučivanja kako i zašto su odluke u praksi donesene ovako a ne na neki drugi način korištenje spoznaja posebno iz psihologije i sociologije Pravila odlučivanja Ponašanje kod odlučivanja Integrativna teorija odlučivanja Nositelj odluke trudi se postići objektivne i racionalne rezultate Prihvaćanje subjektivnih mjera vrijednosti i nepotpunih informacija Korištenje spoznaja iz mnogih znanstvenih područja između ostalih iz matematike, ali i psihologije i sociologije Proces odlučivanja

12 Rezultat odlučivanja su različite odluke. Herbert A
Rezultat odlučivanja su različite odluke. Herbert A. Simon (1960: 5-6) razlikuje: PROGRAMIRANE ODLUKE – Koriste se u rješavanju rutinskih problema u ponavljajućim situacijama. S obzirom na ranija iskustva u donošenju istovrsnih odluka, postupak donošenja programiranih odluka je poznat. Donose se na temelju pisanih i nepisanih pravila, politika i procedura. NEPROGRAMIRANE ODLUKE – Koriste se u rješavanju nestrukturiranih, neočekivanih, jednokratnih i sličnih iznimnih situacija. U procesu donošenja neprogramiranih odluka nema poznatih postupaka i modela donošenja odluke, već je svaka situacija slučaj za sebe i treba se rješavati individualno. Neprogramirane odluke se tradicionalno donose na temelju generalnih procesa rješavanja, prosuđivanja, intuicije i kreativnosti (Nutt, 1984: , prema: Barković, 2009: 24-25).

13 ODLUČIVANJE KAO PROCES
Cilj procesa pronalaženja odluke je, pod zadanim uvjetima riješiti postavljeni zadatak pri raspoloživim alternativama na optimalan način mjeren na vlastitom cilju i vrijednosnim prosudbama. Zato treba: Kritično razmišljanje, npr. o stvarnom postavljanju problema i otkrivanju proturječnosti. Kreativnost i fantaziju da se pronađu nove alternative za nove pristupe rješenju. Trezveno odvagivanje. Najčešće nije moguće sva navedena svojstva aktivirati u isti tren. Rasčlanjivanjem procesa odlučivanja na pojedine korake, nastala struktura će pomoći da se izbjegnu obostrane prepreke, dakle npr. tijek razmišljanja kreativnosti neće se prekinuti preranom kritikom.

14 Pristup odlučivanju temeljen na procesu odlučivanja u središtu je interesa brojnih autora. U pogledu određivanja broja faza u procesu odlučivanja autori koji se bave navedenom problematikom razlikuju se u pogledu dviju značajki (Sikavica i dr., 1999: 123): shvaćaju li proces odlučivanja u «užem» ili «širem» smislu, tj. kao proces koji završava fazom donošenja odluke ili, pak, prate odluke i nakon donošenja odluka u fazi provođenja odnosno kontrole te sastoji li se za njih prva faza procesa odlučivanja tj. faza pripreme odluka od jedne ili većeg broja podfaza.

15 Modeli za raščlanjivanje procesa odlučivanja u pojedine faze
Postoji više pogleda na proces donošenja odluka H.A. Simon pripisuje tri elementa procesu donošenja odluke, izbor između : pronalaženja prigode za odlučivanje, pronalaženja mogućih smjerova akcije i izbor između smjerova akcije ili izraženo na drugi način:

16 Proces odlučivanja. Podjela po H.A. Simonu
Faza obavještavanja 1) Organizacijski ciljevi 2) Procedura istraživanja i skeniranja 3) Sakupljanje podataka 4) Identifikacija problema 5) Klasifikacija problema 6) Izvještaj o problemu Faza oblikovanja 7) Formulacija modela 8) Skup kriterija za izbor 9) Istraživanje alternativa 10)Predviđanje i mjerenje outputa Faza izbora 11) Rješenje modela 12) Analiza osjetljivosti 13) Izbor najbolje alternative 14) Plan primijene 15) Oblikovanje sustava kontrole

17 Proces odlučivanja. Podjela po H.A. Simonu
Faza obavještavanja: u toj se fazi pored ostalog utvrđuje problem odlučivanja, klasificira se i eksplicitno formulira. Faza oblikovanja: između ostalog postavlja se ili izabire model za rješavanje problema, traže se moguće aktivnosti poslovanja, provode se predviđanja i daju opaske. Proces odlučivanja. Podjela po H.A. Simonu Faza obavještavanja 1) Organizacijski ciljevi 2) Procedura istraživanja i skeniranja 3) Sakupljanje podataka 4) Identifikacija problema 5) Klasifikacija problema 6) Izvještaj o problemu Faza oblikovanja 7) Formulacija modela 8) Skup kriterija za izbor 9) Istraživanje alternativa 10)Predviđanje i mjerenje outputa Faza izbora 11) Rješenje modela 12) Analiza osjetljivosti 13) Izbor najbolje alternative 14) Plan primijene 15) Oblikovanje sustava kontrole Faza izbora: utvrđuje se, odnosno izabire se jedno rješenje, posebno se izabiru potrebne aktivnosti poslovanja.

18 Faza primjene: faza predstavlja proširenje originalnog Simonovog modela u kojoj se primjena rješenja uzima u obzir kao dio procesa odlučivanja. Whitte daje prednost zabilješki da se donošenje odluke odvija kao ukupan proces koji sadrži aktivnosti koje se mogu razaznati i posebne aktivnosti: prikupljanje informacija, razvoj alternativa, procjena alternativa i izbor

19 Proces odlučivanja. Rasčlanjenje po Heinenu
Njemački autor Heinen ovako prikazuju proces odlučivanja: Proces odlučivanja. Rasčlanjenje po Heinenu Poticajna faza Stvaranje volje Faza traženja Izbor-/Faza optimiranja Provedbe -/Faza realizacije Provođenje volje Faza kontrole

20 Proces odlučivanja. Rasčlanjenje po Heinenu
Faza STVARANJA VOLJE obuhvaća tri manje podfaze: Poticajna faza: ističe se proces stvaranja volje, u pravilu prepoznavanjem otvorenih problema. Poticaji se mogu izvesti na primjer iz analize poduzeća uspoređivanjem stanja „treba – je“. Faza traženja u rješavanju zadataka traži alternative. Pritom se istovremeno moraju prikupiti informacije o odnosnim ograničenjima i posljedicama pored kojih se nastoji postići cilj. Često se mora posegnuti za prognoziranim vrijednostima umjesto jednoznačnih podataka. Izbor ili faza optimiranja promatra alternative koje se uz dane uvjete i prihvaćene kriterije pokazuju dopuštenim te vrednuje, uspoređuje i ako je moguće rangira kako bi se na kraju izvršio izbor. Proces odlučivanja. Rasčlanjenje po Heinenu Poticajna faza Stvaranje volje Faza traženja Izbor-/Faza optimiranja Provedbe -/Faza realizacije Provođenje volje Faza kontrole

21 Proces odlučivanja. Rasčlanjenje po Heinenu
Faza PROVOĐENJA VOLJE obuhvaća sljedeće podfaze: Provedba ili faza realizacije: nakon stvaranja volje prelazi se na ostvarenje izabranih alternativa, dakle, na provođenje volje. Proces odlučivanja. Rasčlanjenje po Heinenu Poticajna faza Stvaranje volje Faza traženja Izbor-/Faza optimiranja Provedbe -/Faza realizacije Provođenje volje Faza kontrole Faza kontrole ispituje u kojoj je mjeri provođenje volje uspješno (Barković, 2009: 44).

22 Proces odlučivanja. Rasčlanjivanje po N. Szyperski
Spoznajna faza 1) Spoznaja problema 2) Prepoznavanje problema, identificiranje i strukturiranje Koncepcijska faza 3) Generiranje pouzdanih alternativa rješenja 4) Rješenje realnog problema na koncepcijskoj razini Realna faza 5) Programiranje postupka kod realnog rješavanja problema 6) Praktično rješenje realnog problema

23 Koncept procesa odlučivanja
Inicijator Prepoznavanje potrebe odlučivanja 1 Obrada stanja – je Svjesnost okolnosti odlučivanja 2 Konkretiziranje problema odnosno nedostataka Okretanje mislima za rješenje 3 Utvrđivanje mjera za prosuđivanje rješenja Orijentacija prema cilju 4 Skupljanje metoda rješavanja Aktiviranje kreativne faze 5 Vrednovanje alternativa Spoznajno ispitivanje na osnovu mjera 6 Procjena dodatnih učinaka (Npr. .rizici, posljedice) Uvažavanje umrežavanja odluka u jedinstveni okvir 7 Zaključak Obavezna odluka kao ugovoreni cilj Poslovne aktivnosti

24 Proces odlučivanja oblikuju sljedeći činitelji (Novak, 2002: 10-12):
RACIONALNI ČINITELJI – oni koje donosilac odluke svjesno upotrebljava kako bi došao do odluke. (Dobit, dodana ekonomska vrijednost, troškovi, stope prinosa, neto sadašnja vrijednost, vrijeme, rizik, itd.) Za donosioca odluke to su mjerljive veličine. PSIHOLOŠKI ČINITELJI – ono što donosilac odluke – pojedinac – donosi u proces odlučivanja uključujući karakteristike pojedinca (osobnost, sposobnosti, iskustva, percepciju, te aspiraciju i ulogu). Ovi činitelji prvenstveno se ogledaju u procjenjivanju i odnosu prema riziku pri odlučivanju – prihvaćanju ili averziji prema riziku.

25 DRUŠTVENI UTJECAJI – donositelj odluke ne smije voditi računa samo o vlastitim vrijednostima već i o vrijednostima i ciljevima pojedinaca na koje odluka djeluje. Dakle, odluke se moraju donositi u dogovoru sa ostalim članovima organizacije jer, u protivnom, mogu nastati problemi prilikom realizacije odluka. KULTURNI ČINITELJI – su naučeni načini ponašanja poput kulture određenog poduzeća, zemljopisnog područja gdje poduzeće djeluje, kulture ljudi, itd. Navedeni kulturni utjecaji sažimaju se konačno u izboru razine rizika koju poduzeće prihvaća u svojem poslovanju.

26 OKOLINA U KOJOJ SE ODLUČUJE
U procesu donošenja odluka donositelj odluke mora procijeniti moguće rezultate odluke u različitim okolnostima odnosno uvjetima. Pri tome se razlikuje: odlučivanje u uvjetima sigurnosti odlučivanje u uvjetima rizika odlučivanje u uvjetima nesigurnosti (Sikavica i dr., 1999: 184).

27 Odlučivanje u uvjetima sigurnosti
Odluka se donosi u uvjetima sigurnosti kad se precizno mogu predvidjeti ishodi svake alternative. Te odluke imaju svojstvo da su posljedice načina poslovanja donositelja odluke isključivo određene njegovim načinom ponašanja (Barković, 2004: 139). Slučaj potpune informiranosti u svezi s rezultatima koji su relevantni za cilj u realnom životu rijetko postoji. Najmanji broj odluka, a još manje onih najvažnijh, strateških odluka se donosi u uvjetima sigurnosti. Čak i one odluke koje se donose u uvjetima sigurnosti, donose se više u uvjetima relativne nego apsolutne sigurnosti (Kreitner, 1989: 228, prema Sikavica i dr., 1999: 186).

28 Odlučivanje u uvjetima rizika
Situacija rizika karakterizirana je time što su donositelju odluke poznate vjerojatnosti nastupanja mogućih rezultata. Pri tome može biti riječ o: objektivnim vjerojatnostima – vjerojatnost realizacije određene alternative koja se utvrđuje matematičkim putem, a na temelju povijesnih podataka, subjektivnim vjerojatnostima – vjerojatnost realizacije određene alternative do koje se dolazi procjenom na temelju prošlih iskustava odnosno sudova (Kreitner, 1989: 230, prema Sikavica i dr., 1999: 187). U ovom kontekstu, uopće, problematično je koristiti pojam «vjerojatnost» jer se ne temelji na postupku kojega je moguće proizvoljno ponavljati. Zbog toga se subjektivne vjerojatnosti, tj. vrijednosti kojima donositelj odluke pokušava kvantificirati svoju procjenu o nastupanju alternativa često nazivaju «brojevima vjerojatnosti», «subjektivnim stupnjem uvjerenja», «stupnjem sigurnosti» itd. (Barković, 2004: 142).

29 Odlučivanje u uvjetima nesigurnosti
Nesigurnu situaciju karakterizira (Koontz i Weihrich, 1990: 116, prema Sikavica i dr., 1999: 187): nedostak informacija, nesigurnost dostupnih informacija, nedostatak spoznaje o mogućnostima procjene situacije odlučivanja kao i nepoznavanje povezanosti između različitih varijabli koje utječu na odluku odnosno na vjerojatnost njezina ostvarivanja. O odlučivanju u uvjetima nesigurnosti se govori u dva slučaja (Dunham i Pierce, 1989: 211, prema Sikavica i dr., 1999: 187): kad donositelj odluke ne zna sve moguće inačice za rješavanje problema kad donositelj odluke zna moguće inačice rješenja problema, ali ne zna vjerojatnosti svake od mogućnosti.

30 Odlučivanje u uvjetima sigurnosti, rizika i nesigurnosti može se
prikazati kao na slici: Slika: Značajke odlučivanja u različitim uvjetima Izvor: Izrada autora prema: Sikavica i dr., 1999: 188 Intenzitet zatamnjenja slike, koji se povećava polazeći od sigurnih prema nesigurnim okolonostima odlučivanja, sugerira teškoće i probleme s kojima se suočava donositelj odluka u uvjetima nesigurnosti (Sikavica i dr., 1999: 188). Kada je potrebno donijeti odluku u uvjetima potpune nesigurnosti, potrebno je pomoću dodatnih i sigurnih informacija odlučivanje pretvoriti, barem, u odlučivanje u uvjetima rizika.

31 RIZIK I ODLUČIVANJE Rizik je sastavni dio ljudskog postojanja. Sve što netko radi, svaka situacija u kojoj se netko nađe uključuje u sebi neki rizik. Rizik u najširem smislu predstavlja određenu opasnost, gubitak, stavljanje na «kocku», dakle neki budući događaj koji može imati i neželjene posljedice (Andrijašević i Petranović, 1999: 3). Vaughanu i Vaughanu (1995: 5) rizik se definira kao stanje u kojemu postoji mogućnost negativnog odstupanja od poželjnog ishoda koji očekujemo ili kojemu se nadamo. Osim rizika vezanog za vrijednosne papire koji se promatraju, bitna je i druga strana rizika koja se odnosi na spremnost investitora da prihvati rizik.

32 Slika 1: Tijek različitih funkcija iskorištenja rizika
Izvor: Izrada autora prema: Runzheimer, 1998: 83

33 S obzirom na odnos investitora prema riziku, moguće je klasificirati tri kategorije ponašanja (Novak, 2002: 171): neutralnost prema riziku – osobu nije briga za rizik koji je povezan s mogućim ishodom, brine ju samo očekivani prinos dane investicije averzija prema riziku – osobe ne vole rizik i moraju ga kompenzirati tzv. premijom za rizik (suvišak stope prinosa u odnosu na stopu prinosa na ulaganje bez rizika) traženje rizika – osobe pronalaze rizične situacije i spremni su platiti premiju da u rizičnim situacijama sudjeluju. Glavni činitelj koji određuje kako je neka investicija pogodna za investitora ovisi o podudaranju njegovog preferiranja rizika i očekivanog prinosa s rizikom i očekivanim prinosom danog vrijednosnog papira.

34 MARKOWITZEVA TEORIJA OPTIMIZACIJE PORTFELJA
Diverzifikacija je poželjna, ali prilikom ulaganja investitor se susreće sa dilemom na koji način diverzificirati svoja sredstva, odnosno u kojem omjeru ukupno raspoloživa financijska sredstva uložiti u pojedinačne vrijednosne papire. Odgovor na taj problem daje Markowitzeva teorija optimizacije portfelja.

35 Markowitzev model predstavlja plan koji se sastoji od tri stupnja (Barković i Barković, 2009: 106):
Najprije se pronalazi skup dopuštenih portfelja. Iz njega se izabire podskup efikasnih rješenja koji zadovoljava svakog ulagača koji ima averziju prema riziku. Iz podskupa efikasnih rješenja određuje se optimalan portfelj za individualnog ulagača.

36 Grafikon 1: Mogući skup portfelja – granica efikasnosti
Izvor: Izrada autora

37 PRIMJER PROCESA ODLUČIVANJA KOD INVESTICIJSKOG PROBLEMA
Pretpostavljen je investicijski problem u kojem se raspravlja na koji način donositelj odluke, investitor treba uložiti vlastita sredstva, a da pri tome maksimalizira svoju očekivanu korisnost. Pri tome se ima u vidu kako investitor ima averziju prema riziku te izabire portfelj na temelju srednje vrijednosti i varijance prinosa iz područja granice efikasnosti.

38 FAZA PRIPREME ODLUKE U ovom procesu razlikuju se sljedeće faze:
1. POTICAJNA FAZA – prepoznaje se investitor koji želi investirati određeni iznos ( ,00 kn) u tri dionice: Ledo d.d., INA – industrija nafte d.d. i Ingra d.d. 2. FAZA TRAŽENJA - prikupljaju se informacije na temelju kojih bi se mogla donijeti odluka:

39 FAZA DONOŠENJA ODLUKE – IZBOR, FAZA
OPTIMIRANJA - Investitoru se pokazuju mogućnosti ulaganja ako želi: a) investirati u jednu dionicu b) investirati u dvije dionice c) investirati u sve tri dionice FAZA PROVOĐENJA ODLUKE (PROVEDBA, FAZA REALIZACIJE) - Investitor ulaže sredstva u sve tri dionice na razdoblje od godinu dana prema strukturi koja se dobila za efikasni portfelj s najmanjim rizikom kod očekivane stope FAZA KONTROLE a) Koliko sredstava investitor ima nakon godinu dana, koliko je zaradio/izgubio sa investiranjem u dionice? b) Koliko sredstava bi investitor imao nakon godinu dana da je sredstva uložio uz fiksnu kamatnu stopu u banku? c) Koje su prednosti/nedostaci diverzifikacije?

40 FAZA PRIPREME ODLUKE Nakon što je u poticajnoj fazi uočen investitor koji želi investirati financijska sredstva u tri dionice, u fazi traženja se prikupljaju informacije na temelju kojih se donose odluke. Za potrebe ovog primjera se kroz 17 mjeseci pratilo kretanje cijena dionica tri poduzeća: Ledo d.d. INA – industrija nafte d.d. Ingra d.d.

41 Tablica 1: Cijene dionica poduzeća kroz 17 mjeseci
Izvor: Izrada autora na temelju podataka preuzetih sa ( )

42

43 FAZA DONOŠENJA ODLUKE –IZBOR, FAZA OPTIMIRANJA
U ovoj fazi se investitoru, s obzirom na njegove preferencije, pokazuju različite mogućnosti investiranja: investiranje u jednu dionicu investiranje u dvije dionice investiranje u sve tri dionice.

44 INVESTIRANJE U JEDNU DIONICU
Investitor može birati između tri dionice sa sljedećim vrijednostima očekivane stope prinosa i vrijednostima rizika:

45 Ako investitor uzme u obzir sljedeću funkciju preferencije (Barković, 2004: 200):
tada dobiva sljedeće vrijednosti preferencija:

46 INVESTIRANJE U DVIJE DIONICE
investitor želi podijeliti vlastita likvidna sredstva i uložiti ih i u dionicu A1 i u dionicu A3

47 Tablica 2: Prikaz očekivanih vrijednosti stopa prinosa i standardnih devijacija portfelja
Izvor: Izrada autora

48 Grafikon 2: Prikaz očekivanih vrijednosti stopa prinosa i standardnih devijacija portfelja
Izvor: Izrada autora

49 INVESTIRANJE U SVE TRI DIONICE
Efikasan portfelj, tj. portfelj koji kod dane očekivane vrijednosti prinosa ima minimalni rizik, može se odrediti pomoću sljedećeg matematičkog modela (Barković, 2004: 204):

50 prilagodom matematičkog problema dobiva se sljedeći sustav linearnih jednadžbi (Barković, 2004: 205): nakon uvrštavanja prethodno izračunatih vrijednosti, dobiva se:

51 Upotrebom nekog od matematičkih programa, npr
Upotrebom nekog od matematičkih programa, npr. MATLAB-a (Slika 1), izračunava se efikasna struktura portfelja: Slika 2: Izračun efikasne strukture portfelja u Matlabu Izvor: Izrada autora

52 FAZA PROVOĐENJA ODLUKE
Investitor se odlučuje za opciju investiranja raspoloživih sredstava u sve tri dionice: Tablica 3: Cijene dionica na dan kupnje Izvor: Izrada autora prema: ( )

53 Tablica 4: Način raspodjele financijskih sredstava
Tablica 8: Cijene dionica na dan kupnje Izvor: Izrada autora prema

54 FAZA KONTROLE U ovoj fazi se uočava interes za pokazateljima u kojoj mjeri su poduzete aktivnosti u fazi provođenja odluke bile uspješne. Tablica 5: Cijene dionica na dan kupnje i na dan prodaje * Glavna skupština Društva INGRA d.d., na svojoj sjednici održanoj dana 21. srpnja godine donijela je odluku o podjeli dionice INGRA d.d. na način da se svaka pojedina dionica prije podjele zamijeni sa 150 novih dionica Izvor: Izrada autora prema: ( )

55 Što bi se dogodilo kada bi investitor odlučio prodati dionice 01. 07
Što bi se dogodilo kada bi investitor odlučio prodati dionice godine? Tablica 6: Ostvareni rezultat nakon prodaje dionica * Prilikom prodaje dionica godine investitor nema 4 dionice Ingra-e d.d. nego 600 dionica (4 dionice koje je investitor kupio godine pomnožene sa brojem 150 sa koliko se zamijenila svaka dionica nakon podjele) Izvor: Izrada autora

56 Što bi se dogodilo da je investitor oročio sredstva u banku na godinu dana uz fiksnu kamatnu stopu?
Tablica 7: Rezultat ulaganja financijskih sredstava u banku Izvor: Izrada autora

57 Što bi se dogodilo da je investitor cjelokupni iznos uložio samo u jednu dionicu?
Tablica 8: Rezulatat ulaganja cjelokupnog iznosa u samo jednu dionicu Izvor: Izrada autora

58 Može se primijetiti kako se kroz dobro strukturirani proces odlučivanja problem investicijskog izbora koji je, zapravo, problem odlučivanja u uvjetima nesigurnosti pomoću dodatnih informacija (očekivane vrijednosti prinosa, varijance i standardne devijacije kao mjere rizika, kovarijance i koeficijenti korelacije) pretvorilo u odlučivanje u uvjetima rizika, kako bi se u danoj situaciji pronašlo najbolje moguće rješenje.

59 LITERATURA Knjige: Andrijašević, S., Petranović, V. (1999.) Ekonomika osiguranja. Zagreb: ALFA d.d. Barković, D. (2002.) Operacijska istraživanja. Osijek: Ekonomski fakultet u Osijeku. Barković, D. (2004.) Operacijska istraživanja u investicijskom odlučivanju. Osijek: Ekonomski fakultet u Osijeku. Barković, D. , Barković, I. (2009.) Nobelova nagrada za ekonomiju. 3. izdanje. Osijek: Ekonomski fakultet u Osijeku. Barković, D. (2009.) Menadžersko odlučivanje. Osijek: Ekonomski fakultet u Osijeku. Benninga, S. (1996.) Numerical Techniques in Finance. USA: Massachusetts Institute of Technology. Birker, K. (1997.) Führung Entscheidung. Berlin: Cornelsen Girardet. Brajdić, I. (1998.) Modeli odlučivanja. Opatija: Hotelijerski fakultet Opatija. Horvat, J. (1995.) Statistika pomoću SPSS/PC+. Osijek: Ekonomski fakultet Osijek. Novak, B. (1999.) Financijsko tržište i institucije. Osijek: Ekonomski fakultet.

60 Novak, B. (2002. ) Odlučivanje u financijskom upravljanju
Novak, B. (2002.) Odlučivanje u financijskom upravljanju. Osijek: Ekonomski fakultet u Osijeku. Pavlović, I. (1997.) Poslovna matematika za ekonomiste. Mostar: Sveučilište u Mostaru. Sikavica, P. i dr. (1999.) Poslovno odlučivanje. 2. izdanje. Zagreb: Informator. Simon, H. A. (1960.) The New Science of Management Decision. New York: Harper & Row. Srića, V. (1992.) Principi modernog menedžmenta. Zagreb: Zagrebačka poslovna škola. Vaughan, E. J., Vaughan, T. M. (2000.) Osnove osiguranja: Upravljanje rizicima. Zagreb: Mate d.o.o. Vidučić, Lj. (2004.) Financijski menadžment. 4. izdanje. Zagreb: RRiF-plus d.o.o. za nakladništvo i poslovne usluge. Wolf, K., Runzheimer B. (2009.) Risikomanagement und KonTraG: Konzeption und Implementierung. 5. izdanje. Wiesbaden: Gabler. Zelenika, R. (1998.) Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela. Treće izmijenjeno i dopunjeno izdanje. Rijeka: Ekonomski fakultet u Rijeci.

61 Poglavlje u knjizi: Internet:
Runzheimer, B. (1998.) Investitionsentscheidungen unter besonderer Berücksichtigung des Risikos: Berücksichtigung des Risikos in der Investitionsentscheidung – insbesondere Darstellung des substitutionalen Ansatzes (multiple Zielsetzung) und des Entscheidungsbaumverfahrens. U: Runzheimer, B., Barković, D. (ur.) Investitions – entscheidungen in der Praxis: Quantitative Methoden als Entscheidungshilfen. Wiesbaden: Gabler, str Internet: Aldinger, F. (2000.) Skript zur Entscheidungstheorie, Universität Hohenheim, dostupno na: ( ) Ingra d.d. – Obavijest o podjeli dionica od , ( ) Markowitz, H. M. (1952.) Portfolio Selection. The Journal of Finance, 7 (1), str Dostupno na: ( ) Novak, B. (2008.) Nastavni materijali za kolegij «Teorija i menadžment portfelja». Osijek: Ekonomski fakultet u Osijeku. Dostupno na: ( ) ( ) ( ) ( )

62 HVALA NA PAŽNJI!